Bez opraštanja nema mira među ljudima!

Današnja čitanja koja nam se stavljaju na razmatranje toliko su nam potrebna da bi se dogodio snažan ulazak Boga u našu napaćenu i izmrcvarenu svakodnevnicu.

Nikada nije toliko bio naglašen ovaj nemir koji se svakim danom sve više i više unosi u naše živote. Toliko je prisutna svugdje mržnja i srdžba. Sve oko nas odiše sa napetim situacijama i sve je u nekoj uzavrelosti. Nikako da se dokopamo mira u svojim srcima. Doista smo potrebni Božjeg interventa i njegove blizine jer samo on može i ima snagu ovo čovječanstvo izdignuti na dostojanstvo svetih. Svakodnevno svjesno ili nesvjesno vrijeđamo jedni druge. Ponos nam je postao prva i osnovna inačica u kojem se dokazujemo a sve oko nas toliko smo izvrijeđali da nitko tih povreda duše nije lišen.

Od najbiližih u obitelji uz neprestana poniženja do svih ostalih koji nam se nađu na putu. Osjetljivi smo i na najmanju riječ koja nam se uputi i to smatramo napadom na sebe i na našu osobnost. Tako se stvarila užasna akumulacija zla. Uvredom uzvraćamo na uvredu, zlo na zlo ne dokida se niti reducira zlo, dapače ono se samo povećava. Ovakav način života ako ne uključimo Boga da nas izlječi nema izlaza u radost i zadovoljstvo. Kaže danas mudri i Duhom Svetim nadahnut Sirah: „Tko se osvećuje, njemu se Gospodin osvećuje i dobro pazi na grijehe njegove.“

Doista rješenja treba tražiti izvan vlastitog zla, ravnodušnosti i mržnje. Bez opraštanja nema mira među ljudima. U potrazi za vlastitom pravdom možemo prepoznati da rezultati nisu bili ni dobri, ni pravedni, dapače, bili su vrlo nepravedni i vrlo zločesti. Opraštanje je čin ljubavi. „Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti.“ Opraštanje je božanski čin. Bez posjedovanja tog božanskog u sebi ne može se iskreno oprostiti. Svako opraštanje liječi ljudsku zloću i ponovno uspostavlja novi sklad i jedinstvo.

Isusov poziv je jasan u prispodobi koju danas slušamo jer onaj tko nije spreman praštati i prihvaćati oprost ne može živjeti kao čovjek vjere. Štoviše važno je doći do tog božanskog u sebi i spoznati da se jedino rješavamo neprijatelja praštanjem. Ničim drugim. Kad se zagledamo u svjetlu današnjeg Evanđelja, onda u sebi prepoznajemo dva lika: mi smo i onaj koji je potrebit  praštanja, ali i onaj koji drugoga gnjavi. U nama su skrivena oba lika. I ako ne zastanemo i ne preispitamo svoju savijest, te ako se ne prepoznamo ne možemo na sebi raditi.

Današnja nedjelja neka nam bude ucrtavanje novog programa života. Jer ako se ne razbudimo od ove ustajale baruštine prizemnosti i nadalje ćemo se sami trovati onim negativnostima koje će nas odvlačiti od radosti života. Moleći “Oče naš” izgovaramo naučeno: “Oprosti nam duge naše kako i mi opraštamo”. Izgovaramo plemenito djelo, no ujedno postavljamo sebi zamku jer Bog doista vidi u našoj molitvi u ovom odlomku jesmo li iskreni molitelji ili samo izgovaratelji vlastite osude.

Otvorena srca započnimo novi život! Život vjernika koji Boga svojega imaju za odvjetnika i pomoć. Naše pouzdanje u Božju pravednost neka raste iz dana u dan. On je doista onaj koji se zaštitinički odnosi prema onima koji mu predaju svoj život. I u njima stvara svoju snagu. Dopustimo da nas Bog liječi jer on koji je liječnik duša jedini može unijeti spokoj u nas i učimo se od njega praštati bez granica. Naše opraštanje mjera je kojom Bog nama prašta stoga se ostavimo svoga zla i zaživimo kao djeca svjetla. Kao sinovi i kćeri Gospodinove. „Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti za svoje grijehe.“

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

+ 8 = 12