Bog zna kolike su naše snage i vjeruje u njih!

Svi smo prošli iskustvo učenja hoda.

Iskustvo kada naši roditelji, otac ili majka odmiču se korak dva ispred nas, šire svoje ruke i čekaju da mi napravimo svoje prve korake, čekaju onu jednu od najdražih stvari u životu a to je da vide kako sami hodamo, bez da se oslanjamo na njih. I kada ugledaju kako se uspravljamo na vlastite noge i sami pomičemo prema naprijed njihovoj sreći nema kraja, a to je tek početak njihove brige za nas.

No proći to iskustvo ima jednu cijenu,  mnogo puta pasti i ustati. Koliko smo puta pali kada smo radili prve korake, i možda lagano ozljedivši se, nismo ostali na zemlji samo plačući i razmišljajući da nikada nećemo naučiti hodati, već smo nakon svakoga pada ponovno ustali i krenuli prema raširenim rukama roditelja, koji su nas ohrabrivali i poticali da napravimo ono što možemo jer su vjerovali u nas i u naše snage.

Bog kao najbolji roditelj prolazi s nama istu stvar. Uči nas hodati kroz život, pomaže nam sazrijeti kroz različita iskustva dokazujući da je uvijek uz nas. Odmiče se korak ispred nas da nas nauči hodu u vjeri a onda kada padnemo hrabri nas i pomaže nam da ustanemo i krenemo naprijed. Bog ima toliko strpljenja za nas da nekada ni mi sami nemamo toliko strpljenja za sebe i uči nas lekciju po lekciju života, ne sve odjednom.

Bog zna kolike su naše snage i vjeruje u njih, i time nas uči da nikada ne smijemo odustati od sebe i svog života. I kao što nam on uvijek daje priliku kada zapne u životu, pokazuje nam da i mi sami sebi trebamo davati prilike. Bog se poput najboljeg roditelja, oca i majke, brine da stanemo na svoje noge i da s njime krenemo naprijed u život ljubavi i međusobnog povjerenja.  A do toga dolazimo preko brojnih padova i ustajanja.

Mario Žuvela

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

68 + = 71