Damir Stojić: Što ako nakon ispovijedi i dalje osjećamo grižnju savjesti?

Iako sam se ispovijedio i dalje imam ogromnu grižnju savjesti i to me muči. Što bi trebao činiti? Hvala!

Sveti Franjo Saleški piše da, kada bi smo uistinu znali kakvi smo, ne bi se toliko čudili svojim padovima, koliko bi se čudili što uopće možemo stajati. Nadalje, ovaj nas sveti naučitelj potiče da sami prema sebi budemo blagi, prekoravajući vlastito srce blago i smireno radije nego žestoko i strastveno.

Osim grijeha nemir je najveće zlo za dušu. Kao što u državi unutarnji nemiri vode u propast pa državu toliko unište da se više ne može oduprijeti vanjskim neprijateljima kad napadnu, tako i naše srce ako je uznemireno i uzburkano nema snage da bi sačuvalo stečene kreposti i oduprlo se napastima zloga koji se upravo tada posebno trudi i – kao što slikovito znamo reći – lovi u mutnom.

Uistinu, poznato je da neprijatelj čovjeka nastoji oduzeti mu svaki osjećaj stida i krivnje prije samoga grijeha, da bi ih kasnije (s kamatama!) vratio. On, koji je prije učinjenoga grijeha nastojao toliko otupiti savjest, nakon grijeha čestitom čovjeku koji se kaje nastoji toliko otežati savjest da mu se njegov grijeh čini najvećim na svijetu, neoprostivim, te ga time onemogućuje u daljnjem normalnom funkcioniranju i izgradnji odnosa s Bogom i ljudima.

Razlozi tvoga stanja mogu biti različiti, pa budući da mi nisi dao konkretnije informacije, odgovaram općenito o tri moguća uzroka uznemirene savjesti unatoč ispovijedi.

Opraštanje sebi

U molitvi Gospodnjoj obraćamo se nebeskom Ocu riječima: “otpusti nam duge naše, kako I mi otpuštamo dužnicima našim”. Katekizam nas o tome uči: “Bujica milosrđa ne može prodrijeti u naše srce, sve dok ne oprostimo onima koji su nas uvrijedili. Ljubav je, kao i Tijelo Kristovo, nedjeljiva: ne mozemo ljubiti Boga koga ne vidimo, ako ne ljubimo brata i sestru koje vidimo. Odbijanjem praštanja braći i sestrama naše se srce zatvara, i njegova tvrdoća čini ga nepropusnim za milosrdnu ljubav Očevu” (KKC 2840). Isto se odnosi i na situaciju kada smo mi sami ti dužnici kojima nismo oprostili. Dapače, ponekad je oprostiti sebi mnogo teže nego oprostiti drugome.

Mlađi, “razmetni” sin iz prispodobe o milosrdnom ocu može nam biti dobar primjer u opraštanju sebi. On je bio raskajan zbog svoga grijeha, međutim, odlučio je vratiti se kući I tražiti očevo oproštenje. Da bi to oproštenje uistinu mogao i primiti, kako smo već rekli, morao bi i sam sebi oprostiti. A da se to stvarno dogodilo, govori nam njegovo ponašanje kada ga je otac zagrlio, obasuo ga znakovima svoje ljubavi i spremio gozbu njemu u čast. Jednostavno, on je to primio. Nasuprot tome, čovjek koji ne oprašta sebi postaje sličan starijemu sinu, koji zbog tvrdoće svoga srca ostaje “vani”.

Psalmist nam govori kakvo je stanje čovjeka nije primio oproštenje (pa ni od samoga sebe): “Kosti mi klonuše od neprestana jecanja… snaga mi se trošila k`o za ljetnih žega” (Ps 32,3-4). Umjesto takvog, uzaludnog trošenja energije, mnogo je bolje utrošiti ju na molitvu I konstruktivno razmišljanje o tome što mogu naučiti iz svojih grijeha I što mogu od sada učiniti drugačije, bolje. Katekizam nas uči da tako možemo preobraziti negativne osjećaje koji nas prate (usp. KKC 1843).

Nepravilna ispovijed

Mir i spokoj savjesti, te duhovna utjeha, učinci su ispravno i cjelovito proslavljenog i doživljenog sakramenta ispovijedi (usp. KKC 1496). Ako do toga učinka nije došlo, valja najprije provjeriti je li sve učinjeno kako treba.

Iako djeluje “samim izvršenim činom” – “ex opere operato”, ipak plodovi sakramenta ovise i o raspoloženju onoga koji ih prima (usp. KKC 1128).

Prije svega, svaki sakrament traži, pretpostavlja vjeru. U sakramentu pokore i pomirenja prvenstveno radi o vjeri (dakle slobodnom i potpunom osobnom predanju) u Božje milosrđe koje je kadro razmetnoj djeci praštati 70 puta 7, u snagu Kristove Krvi koja nas “čisti od svakoga grijeha” (1 Iv 1,7), u djelovanje Duha Svetoga koji uistinu djeluje po službenicima Crkve: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,22). Jednom riječju, radi se o vjeri da je Božja milost veća i jača od naših grijeha.

Među činima pokajnika na prvom je mjestu kajanje – “bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti”. Zatim, pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon sto su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Bozjih zapovijedi. Dakako, Crkva potiče i ispovijedanje lakih grijeha. Nadalje, treba učiniti što je moguće da se šteta nastala grijehom nadoknadi (npr. vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, izliječiti rane). To je zahtjev obične pravednosti.

Odrješenje briše grijeh, ali ne popravlja sve nerede što ih je grijeh uzrokovao. Grešnik, nakon što je rasterećen od grijeha, još treba ponovno steći puno duhovno zdravlje. Mora, dakle, učiniti nešto više da ispravi svoje krivnje: na prikladan način treba “zadovoljiti” ili “okajati” svoje grijehe. Ta zadovoljština zove se također “pokora”. Koliko je moguće, treba odgovarati težini i naravi počinjenih grijeha. Može to biti: molitva, milodar, djela milosrđa, usluga bližnjemu, svojevoljna odricanja, žrtve, te naročito strpljivo prihvaćanje kriza koji moramo nositi. Osim pokore što je odredi ispovjednik, pokornik može sam sebi (vodeći se razboritošću i po mogućnosti uz savjet duhovnika) dodati određene pokore koje smatra potrebnim ili prikladnim. Ipak, treba dobro paziti da se tim pokorama ne nastoji zaslužiti oprost! On je uvijek slobodni, nezasluženi Božji dar i samo ga se kao takvog može i primiti. Pokora je pak izraz shvaćanja da jedino što možemo učiniti u vezi (grešne) prošlosti jest naučiti nešto iz nje i promijeniti se radi bolje budućnosti.

Ukoliko je sve gore navedeno ispunjeno, Isus, pastir dobri, kliče: `Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu` (Lk 15,6). Dapače, uvjerava nas da zbog jednog obraćena grešnika nastaje na nebu veća radost negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja (usp. Lk 15,7). Stoga ispovijed i završava poznatim dijalogom između svećenika i pokornika:

– Hvalite Gospodina jer je dobar.
– Jer vječna je ljubav njegova.
– Gospodin ti je otpustio grijehe. Idi u miru.
– Bogu hvala.

Dakle, zahvalnost Bogu, radost zbog njegova milosrđa i mir duše jesu redoviti osjećaji po završetku dobre ispovijedi. Neke posljedice grijeha ostaju, no to nas ne bi trebalo navesti na misao da nam nije oprošteno! Dapače, ispravno nošenje s tim posljedicama jest prilika za pokoru koju nam Gospodin daje, a koju bi mi, ukoliko smo uistinu raskajani, trebali spremno primiti. Ukoliko, međutim, osjećaj krivnje ipak ostaje, potrebno je posvijestiti da se radi o krivom signalu i ne pristajati uz njega, ukoliko nas uvjerava da nam Bog nije oprostio ili slično. Takvim osjećajima neprijatelj čovjeka nastoji ga odvojiti od beskrajno milosrdnog Boga i dovesti do očaja. Stoga im se valja oduprijeti svjesnim odricanjima i molitvom.

Skrupuli

Navedeno je uglavnom dovoljno da se postigne mir duše. Međutim, u nekim težim slučajevima ni sve spomenuto ne pomaže. Obično je to slučaj s onima koje muče skrupuli.

U katoličkom moralnom nauku, skrupuloznost je duhovno i psihološko stanje osobe koja pogrešno vjeruje da je kriva za smrtni grijeh i stoga je rijetko u stanju milosti. Skrupulozna osoba želi slijediti Božji zakon, ali biva preplavljena detaljima i nijansama prisutnima u odlukama koje se tiču moralnoga postupanja. Takvu osobu često obuzimaju strah, sumnja i tjeskoba. Iako skrupulozne osobe često vrlo dobro poznaju moralni zakon, imaju poteškoće s njegovom primjenom u svakodnevnom životu.

Psiholozi naslućuju da je izvor skrupula u ranim životnim iskustvima skrupuloznih osoba.

Možda je u domu takve osobe vladalo kruto i represivno ozračje ili je stavljan prevelik naglasak na strogo pridržavanje pravila. Možda je, baš suprotno, nedostajala podržavajuća struktura u obiteljskom domu, pa je osoba razvila mehanizam traženja sigurnosti u krutom pridržavanju pravila. Negativni stavovi o Bogu, moralnosti i seksualnosti, posebno ako su izricani od strane osoba s autoritetom, također bi mogli pridonositi nastanku takvoga stanja.

Recentna istraživanja sugeriraju da bi se skrupuloznost mogla ponajbolje objasniti kao oblik opsesivno-kompulzivnog poremećaja. U tom tipu neuroze prisilne misli stvaraju tjeskobu koja se zatim nastoji otpustiti vršenjem nekih čina, koji zapravo postaju pretjerani i besmisleni rituali (kod katolika to može biti prečesto traženje ispovijedi, koja tako gubi svoj pravi smisao).

S vjerskog stajališta, osnovni čimbenik skrupuloznosti je pogrešna, negativna slika Boga. Često pak skrupulozna osoba traži istodobno pomoć nekolicine osoba, koje pritom zna poprilično iscrpiti. Takvi različiti savjeti pak samo povećavaju zbunjenost i tjeskobu skrupulozne osobe. Jedan, osposobljen, strpljiv i informiran ispovjednik najbolja je pomoć i nada za skrupuloznu osobu. Ovaj pristup utemeljio je sv. Alfonz Liguori, biskup i naučitelj Crkve, koji je također patio od skrupuloznosti i iscrpio ispovjednike Napulja tražeći olakšanje. Sv. Alfonz naučava: “Poslušnost vlastitom ispovjedniku najsigurnije je sredstvo koje nam je Isus Krist ostavio za utišavanje sumnji savjesti i trebali bismo mu zbog toga zahvaljivati.”

Bez obzira kako se skrupulozna osoba osjećala, trebala bi se prisiliti da izabere ovo sredstvo. Ne slučajno, krajnje olakšanje njihova trpljenja nalazi se u izboru djelovanja protiv vlastitih strahova i sumnji.

Bez obzira na to u kojim razlozima leži uzrok muke tvoje savjesti, želim ti obilje željenoga mira od Gospodina.

don Damir Stojić, Izvor: http://studentski-pastoral.com/

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

4 + 6 =