Deset zamki duhovnog života – 2. dio

Ispunjenje one najdublje čežnje koju svaki čovjek nosi u sebi može dati jedino Bog. Padom prvih ljudi u grijeh u svijet je ušlo zlo, patnja, trpljenje, smrt. Da bi se čovjek uspeo natrag do Boga svakako da mu je potrebna Božja milost i milosrđe od čega sve kreće, ali i vlastiti napor.

Na tom usponu ka Bogu, ka Isusu Kristu, ka onomu koji nas jedini može spasiti i podariti nam istinski mir vreba neprijatelj – đavao – trudeći se da nam dušu odvuče u pakao dok još ima vremena. Stoga nastavljamo gdje smo prošli mjesec stali, da bolje uočimo što nas sputava na putu prema Isusu te se odreknemo svega što nam priječi da Njega savršenije ljubimo.

  1. Duhovna oholost

“Ako netko može ostati u čistoći na slavu Gospodnjega tijela, neka ponizno ostane. Bude li se time hvastao, propao je i ako se smatra većim od biskupa, izgubljen je” (iz pisma svetog Ignacija Antiohijskog svetom Polikarpu). Za one koji su se izbavili Božjom milošću iz ropstva grijeha te započeli živjeti po Božjoj volji velika zamka je osuđivanje. Obično, neko vrijeme nakon obraćenja, kada žar malo splasne, čovjek misli da je bolji od svih onih koji i dalje žive u vrtlogu grijeha. Ispočetka još moli za njih, a s vremenom počne smatrati kako za njih možda i nema nade, što je, dakako, krivo jer dok srce kuca i čovjek diše može se dogoditi obrat. Tek je smrt ona nakon koje nema povratka. Lako zaboravimo da jednako tako kao što je Gospodin nama dao milosti da se k Njemu vratimo, isto može dati i drugima oko nas, prije ili kasnije.

Duhovna oholost se svakako tiče ponajprije duhovnih stvari, a to je: kada ste pametniji i znate više i od pape po pitanju vjere, morala i crkvenog nauka; kada je duhovno štivo koje vi čitate jedino izvrsno, vrijedno pažnje i čitanja te najbolje na “tržištu”. Oholost, već predvidivo kao i uvijek, stavlja naglasak na “ja”, na “moje” pri tome zasljepljujući osobu da misli da je sve ono što “ja radim” i sve što “ja prolazim” najispravniji i jedini put. Ostajanje u ovoj “zamki” vodi do otvrdnuća srca.

2. Svjetovnost

Duh svijeta (svjetovnost) veliki je neprijatelj duhovnog života. Ovoga nitko nije pošteđen, a u ovim vremenima najviše udara na mlade koji mu se tako slabo opiru. Ne možemo služiti dvojici gospodara – Isus nam je to jasno rekao u evanđelju. Duh Sveti i duh svijeta međusobno su oprečni. Moramo se isprazniti od jednoga kako bi se napunili drugoga. Svjetovnost će uvijek gušiti i onesposobljavati duhovnost, stoga je opasnija nego što nam se čini. Dakako da odmah nakon obraćenja neće biti moguć potpuni rez (ipak, pojedine stvari treba odmah srezati bez razmišljanja), nego će to ići postepeno, no najčešće se zaustavimo negdje na tom postepenom putu i svjetovnost kroz malu rupu ulazi u naša srca i zagađuje duhovnost. A mala rupa će potopiti svaki brod, koliko god velik bio.

Sveti Ivan apostol, nadahnut Duhom Svetim, upozorava: “Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka” (1Iv 2,15-17).

U nedavnom intervjuu, don Gabriel Amorth, vjerojatno najpoznatiji živi egzorcist na planeti, svjedoči: “Bio sam s Padre Pijom 26 godina i sjećam se kako je bio ljut zbog izuma televizije: “Vidjet ćete što će se dogoditi” govorio je. Ona također čini dobre stvari. Ali dosta sam s ljudima i vidim koliko je ljudi uništeno zbog televizije i interneta.”

Na blagdan svetoga Franje Asiškog 2013. u Asizu papa Franjo je održao homiliju na tu temu: “Poneko pita: čega se mora Crkva svući, osloboditi? Mora se osloboditi najveće opasnosti koja prijeti svakoj osobi u Crkvi, svima – opasnosti svjetovnosti. Kršćanin ne može živjeti prema duhu svijeta. Svjetovnost nas vodi prema ispraznosti, umišljenosti, oholosti, dovodi nas do lažnih idola, do idolatrije koja je najveći grijeh, zar ne? /…/ Svjetovnost nam čini zlo i toliko je žalosno susresti jednoga svjetovnog kršćanina, koji svoju sigurnost ne temelji na vjeri, nego na uljuljkanosti u prividnu sigurnost koju mu daje svijet. /…/ Svjetovnost usmrćuje duhovnost! Usmrćuje dušu, ubija osobe! Ubija Crkvu! /…/ Danas ovdje molimo milost za sve kršćane da Gospodin svima nama dade hrabrost odricanja, ali ne 20 lira, nego da se oslobodimo duha svijeta, koji je kuga, rak današnjeg društva i rak Božje objave. Duh svijeta je Isusov neprijatelj!”

3. Prevarljivost osjećaja

Ako su osjećaji temelj na kojima gradimo vjeru i duhovnost, dakle, ako o mojim osjećajima i raspoloženju ovisi kada ću moliti, kada ne; kada ću činiti dobro, a kada ne; kada ću ljubiti, a kada ne tada ništa niti od moje vjere niti od duhovnosti. Bijaše to ruševina velika (usp. Mt 7,27). Osjećaji su prevarljivi i promjenjivi, samim time nikako čvrst oslonac. Istina, ne treba ih u potpunosti zanemariti i oni su nam od Gospodina dani, no ne smiju vladati nama. Mora se znati tko je gazda u dvorištu. Volja je bitnija od osjećaja. Molitva mora biti svaki dan – ustrajna – bez obzira kako se osjećao; moram ljubiti sve svoje bližnje pa i onoga prema kojemu osjećam antipatiju i odbojnost (takvoga pogotovo); uvijek moram biti raspoložen i otvoren za dobro za ljubav bez obzira ustao se na desnu ili lijevu nogu. Pa i ne ustao se. U krevetu možeš izmoliti zlatnu krunicu. I to je dobro. Vrhunski, zapravo.

I ono što je ovdje najbitnije, gdje mnogi padaju: voljeti i ljubiti Gospodina i kada on ukloni sve slatkoće i ugodnosti. Uzdati se jednako u Njega i kad mi makne osjećaj da je uz mene. Ubrzo nakon obraćenja, kada duša krene ozbiljnije bliže prema Gospodinu, kada vjera sazrijeva, On uklanjati slasti i ugodnosti da vidi hoćemo li ga ljubiti i kad nemamo koristi i kad se ne osjećamo dobro – jer tada se vidi da li ga ljubimo radi sebe jer je nama dobro (sebeljublje) ili ga uistinu volimo radi Njega samoga. Takvi su trenuci uistinu teški, ali pročišćujući.

4. Mlakost

Do mlakosti se najčešće dolazi tako što se najprije shvati da u mnogim stvarima postoje krajnosti koje nisu dobre, stoga – mnogi će reći – čuvaj se svih krajnosti i tako onda čovjek, a da ni ne bude svjestan toga, malo po malo, čuvajući se ove krajnosti, čuvajući se one, više misli kako da se čuva krajnosti nego kako da ljubi i tako zapadne u osrednjost iliti mlakost koje je jedno od najgorih stanja u koje čovjek može zapasti. To je gore, svakako, od onoga koji sveto živi jer je taj na uskom putu prema Gospodinu, ali gore i od okorjelog grešnika jer njemu neka se dogodi jedan mali klik, neka Gospodin izlije milost i on je sutra obraćen čovjek, a ti u svojoj mlakosti ne dopuštajući da iskačeš iz okvira, da te Gospodin iznenadi, obaspe milostima, obistinjuješ ono napisano u knjizi Otkrivenja: “Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta” (Otk 3,15-16). Ima jedna “stvar” koja ne poznaje krajnost: ljubav.

Mlakost je jedna od najvećih zamki duhovnog života. Dozvoljavamo si razne ugodnosti opravdavajući se “takva su vremena” kao da zaboravljamo da su i danas prisutna dva duha kao i oduvijek, jedan koji nas želi odvesti ka punini, ka ispunjenju svih naših čežnji te drugi koji nas želi odvesti u propast za vijeke vjekova. Najveća kobnost mlakosti je što si često nećemo dati reći da smo mlaki misleći da smo revni kršćani koji pršte od herojskih kreposti spremni odmah pod mač prisloniti vrat za Krista. A kad ISIL pokuca na vrata – “nema nikoga kod kuće”.

5. Napast umire tri dana nakon tebe

Ovu istinu kao da mnogi zaborave s godinama. Tužno je vidjeti kršćanina kako govori: “ja sam zadovoljan koliko sam napredovao u vjeri, sad ću si dati oduška”. Kada kršćanin u jednom trenutku svoga života kaže da je dovoljno napredovao i da ne mora dalje upada u omiljenu sotonsku zamku jer neprijatelj zna ono što je još sveta Katarina Sijenska govorila – u duhovnom životu nema stagnacije, ako se ne raste, pada se. U trenutku kada čovjek kaže dosta, kada će malo “odmoriti” od rasta u duhovnosti, kada smatra da je dosegao neke vrhunce, kada smatra da stagnira, tada zapravo kreće strmoglavi pad.

Napasti i kušnje neće nikada nestati dok smo živi. Uvijek će ih biti, dapače, posebice i na času smrti, stoga, odmora nema, odmarat ćemo se u nebu cijelu vječnost kad tamo stignemo (tko tamo stigne). Dok si živ Bog nešto ovdje od tebe traži – ljubiti prije svega. A nema situacije u životu za koju bismo mogli reći “e sada ne trebam ljubiti”, ne postoji takvo što. Moramo svaki dan s Gospodinom aktivno raditi oko svoga spasenja, a samim time radimo i oko spasenja drugih. A gorivo koje nas pogoni jest ljubav, najprije prema Bogu, a ako je ta prema Bogu iskrena bit će i ona prema onima oko nas. Ljubimo dok ima vremena, molimo se da ne upadnemo u zamke neprijateljeve, a ako upadnemo da nas Gospodin izbavi te postignemo svrhu svoje vjere – spasenje duše, sjedinjenje s Kristom, da uzljubimo Ljubav koja nije ljubljena do kraja. “Ako nam je Bog, koji nam ništa ne duguje, spreman dati ništa manje nego samoga sebe, zar ćemo mu uzvratiti djelićem sebe?”

fra Ivica Janjić, Izvor:  http://www.ofm.hr

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

− 6 = 3