Edith Stein – suzaštitnica Europe

Edith Stein u svijetu, a u redu sestra Terezija Benedikta od Križa, bosonoga karmelićanka, rođena je u jednoj židovskoj obitelji 12. listopada 1891. u Breslauu. Bila je posljednje od 11 djece svojih roditelja.

Nakon djetinjstva i prve mladosti, proživljene u ozračju istine i molitve, utemeljene na Sv. pismu Starog zavjeta, u dobi od 15 godina, izgubila je vjeru što se, na žalost, naročito u gradovima događa mnogim ljudima. Duh ovoga svijeta, zemaljština, ubija vjeru u sve što je nadnaravno.

Edith je bila vrlo nadarena djevojka pa je g. 1911. u svom rodnom gradu Breslauu započela sveučilišne nauke. Kroz 4 godine studirala je pedagogiju. U to ju je doba privuklo ime Edmunda Husserla (1859-1938), filozofa te utemeljitelja tzv. fenomenologije, filozofske metode kojoj je glavna maksima “Zub den Sachen selbst!” – Ići do same stvari. Editu je, kako rekosmo, privuklo to ime pa je pošla na sveučilište u Göttingen, grad u Pruskoj koji uz sveučilište ima i akademiju znanosti. Husserl je vrlo brzo uočio lucidnost svoje nove studentice. Kod njega je doktorirala o problemu poistovjećenja ili spajanja u jedno. Bilo je to g. 1916. Još iste je godine postala Husserlova asistentica, što samo od sebe govori koliko ju je cijenio.

Samo godinu dana kasnije Edita je počela osjećati nutarnje muke što očitovaše sve više dubine njezine duše. Kako je tada bjesnio I. svjetski rat, dobrovoljno se javila Crvenom križu i to u jednoj vojnoj bolnici u Moravskoj. Tada ju je potreslo kršćansko držanje i vjera žene Adolfa Reinacha kad je on poginuo u ratu. Ona ju je upoznala kod Husserla. Edith o svom dojmu piše: “Bio je to čas kad se srušila moja nevjera, kad je izblijedio moj hebraizam, a mom se pogledu ukazao proslavljeni Krist: Krist u tajni križa.” Od tada se Edith Stein upravila prema istini, u jednom vedrom ali i marnom traženju koje bi zaključeno u proljeće g. 1921. u Bergzabernu, u kući Konrad-Martiusovih, kad joj je u biblioteci došla pod ruku Autobiografija sv. Terezije Avilske. Počela ju je čitati i toliko bijaše njome očarana da je nije puštala iz ruku dok je nije pročitala. Tada je, kako reče, morala povjeriti samoj sebi: “Ovo je istina!” I tako je došao čas milosti koji ju prisili da odmah uzme u ruke Katekizam i Mali misal. Željela je što prije primiti krštenje i primila ga je na Novu godinu 1922., a krizmu 2. veljače 1923. Pod duhovnim vodstvom kanonika Swinda, pa onda benediktinskog opata Walzera iz Beurena, u Speyeru, gdje je od g. 1923. do 1931. predavala u liceju sestara dominikanki – živeći kao jedna od njih, brzo je postigla izvanrednu kršćansku duhovnu zrelost kojoj je pripomogla ne malo i filozofsko-teološka misao svetog Tome Akvinca. U to je doba na njemački jezik prevela i objavila Akvinčevo djelo Questiones disputatae de veritate (Raspravljana pitanja o istini, Tübingen, 1931-1932). Prije tog djela već je g. 1931. objavila pisma umnog engleskog obraćenika Johna Henrija Newmana koji je živio 1801-1890.

Dok se predavala vrlo intenzivnom bavljenju znanošću, održavala je i brojne vrlo cijenjene konferencije te se tako duboko uklapala u život kulture i vjere. Na glas je došla naročito konferencijama O pozivu žene u svijetu i Crkvi. Tema koja već tada bijaše vrlo aktualna. G. 1932. uzaludno se nadala da će postati slobodna docentica na Sveučilištu u Freiburgu in Br. No umjesto toga dobila je mjesto na Višem institutu znanstvene pedagogike u Münsteru gdje je uredila sve što je potrebno da uđe u Karmel. Pokušala je ući u Karmel Himmelspforten–Würzburg u svibnju 1933., ali nije bila primljena. No ona se nije ustručavala pokucati i na druga vrata, u Karmel Lindenthal u Köln. Ondje ju je učiteljica novakinja zapitala: nije li šteta ženu njezina kova i kapaciteta odvojiti od svijeta. Edith je odgovorila: “Neće nas spasiti ljudska aktivnost nego jedino muka Isusa Krista; moja je želja sudjelovati u njoj.” U Njemačkoj se međutim iz dana u dan sve više širio val antisemitizma pa je i Edith Stein, jer je Židovka, morala napustiti profesorsku službu. Dana 25. veljače 1933. održala je na Sveučilištu svoje zadnje predavanje. To joj je olakšalo ostvariti životni san: ući u Karmel. U travnju 1934. bi svečano odjevena u karmelsku odjeću, uzevši redovničko ime Terezija Benedikta od Križa. Prve je redovničke zavjete položila 21. travnja 1935., a svečane na Veliki petak 1938. Opet vrlo znakovito.

Tada politička situacija bijaše veoma mračna, pogotovo za Izraelove sinove i kćeri. Sestra Terezija Benedikta dovrši tada svoje djelo Endliches und ewiges Sein (Konačni i vječni bitak). Djelo će biti objavljeno u Louvainu g. 1950.

Iz razloga sigurnosti sestra Terezija Benedikta bijaše poslana u Karmel u Echtu, u susjednoj Nizozemskoj. Ondje ju sestre primiše s mnogo sestrinske ljubavi. U to je vrijeme sve veće međunarodne političke krize, napada na Crkvu i Židove, sestra Terezija od Križa pisala svoje djelo i g. 1939. dovršila, naslovivši ga Aus dem Leben einer jüdischen Familie (Iz života jedne židovske obitelji). Došla je na žalost samo do g. 1916. Djelo će biti izdano u Louvainu-Fribourgu 1965. Na nalog poglavara napisala je tada i djelo o misli sv. Ivana od Križa, no na žalost nije mu mogla dati konačnu verziju. Predosjećala je da je Isus sprema za žrtvu koja prijeti čitavom njezinom narodu; zato je zamolila svoju poglavaricu da se smije prikazati kao žrtva. I kad je 2. kolovoza 1942. došao Gestapo u govornicu Karmela, zagrlila je svoju sestru Rozu, karmelsku trećoredicu i rekla joj: “Rozo, hajdemo na žrtvu za naš narod!” I tako je počeo njezin križni put počevši od Amersforta, Westerborka do Auschwitza.

Velika i ponizna karmelićanka uspela se na križ ne samo kao Židovka, nego i kao Židovka katolikinja po kojoj je nacionalsocijalizam htio kazniti i Katoličku crkvu, koja je protestirala protiv njega i osudila ga enciklikom Pija XI. Mit brennender Sorge od 14. ožujka 1937. Edith, posve predana onome Bogu kome se prikazala kao žrtva, pisala je svojoj priorici u Echt iz Westerborka 6. kolovoza 1942. ovako: “Znanost križa se može zadobiti samo ako se osjeća njegova težina u svoj svojoj mučnosti. O tome sam se uvjerila od prvog trenutka te sam rekla: Ave Crux, spes unica! – Zdravo Križu, nado jedina!” U Auschwitzu je živjela od te znanosti predavši se posve u ljubavi, strpljivosti, blagosti, darivanju same sebe, potpunom predanju Bogu i najmanjoj svojoj braći. Svoju je žrtvu završila u jednoj plinskoj komori između 8. i 11. kolovoza 1942.

Svi su je štovali kao mučenicu, a mnogi joj se i preporučivali svojim molitvama. Nije trebalo dugo čekati da se za nju pokrene i postupak za proglašenje blaženom. On je okrunjen uspjehom kad je Ivan Pavao II. prigodom svog drugog pastirskog pohoda Saveznoj Republici Njemačkoj 4. svibnja 1987., Božju službenicu u Kolnu proglasio blaženom.

11. listopada 1998. Papa Ivan Pavao II. proglasio je svetom.

Zaštitnica je Europe, sirotana, mučenika, Svjetskog dana mladih

Josip Antolović SJ, Izvor: www.katolici.org

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

− 5 = 4