Isusov pristup svakom čovjeku je ljubav

Rad je najvažnija dimenzija koju čovjek posjeduje jer kroz rad se svaki od nas ostvaruje i određuje. Ta plemenita i toliko važna supstanca koja je usađena u čovjeka danas je svedena na razine koje su više ili manje robovske.

Čak štoviše pravednost u radu ne postoji. Radnik je obezvrijeđen i ucijenjen. Ovakav današnji trend osjeća se u svim zanimanjima i potrebama društva. Svakodnevno smo svjedoci i vlastitih komentara o radu i nezaobilaznoj nezaposlenosti koja je kronični problem i svatko ima svoju verziju tko je kriv za takvo stanje.

Neki misle da su nezaposleni sami odgovorni za svoju nezaposlenost, a drugi misle da su drugi bilo društvo, bilo pojedinci ponajviše odgovorni za tu stvarnost. Nažalost istina je i ta da se mnogi vode logikom ako nemaju interesa neće se niti upuštati u promatranje mogućnosti zaposlenja. Da se primijetiti da se odnosi među ljudima svode na uzajamnost zarade i plaće. Na proračunati odnos prema stvarima i ljudima s kojima valja ispravno postupati da bi nam se to isplatilo. Pa čak i prijateljstva se sklapaju po načelu koristi i uspjeha. Ovakvo stanje u kojem se čovjek ne može ostvariti pretvara ga u komzumenta koji se vodi žalopojkom no ništa se ne čini kako bi se osiguralo boljitak ili kako volimo to reći prosperitet.

I u Kristovo vrijeme slično je stanje bilo i gledajući ispred sebe tu dramatičnu neizvjesnost kako najamnici dolaze na trg i pozivaju radnike u polja želio nam je današnjim danom posvijestiti kako je on onaj koji stalno o svakoj uri života nas poziva na još važniju zauzetost i brigu za rad na sebi. Izuzima sliku iz našeg svakodnevnog života i osvjetljuje zbilju vjere.

Doista zapustili smo sve više svoje živote. Duše su nam prazne. Zarasle sa svakim korovom koji se tako loše čisti i kad sebe zapustimo u toj prašumi svašta se uvuče te donosi danak našeg nezadovoljstva, nestrpljenja i stalnog mrmljanja. Izgubljeni svakim danom svjesni smo kako želimo donositi dobre odluke. Govorimo sebi: neću više tako postupiti, neće me više prevariti, sad znam s kim radim. Iskustvo nam je sveprisutno no kako se brzo otrijeznimo o svakoj stvari koja nas povrijeđuje tako još brže zaboravimo na svoje odluke o samopoštovanju i vlastitom vrednovanju. Kako smo uvijek u nekakvom raskoraku onda za svoje vlastite promašaje uvijek tražimo dežurne krivce. Tada stradaju oni koje najviše volimo koji su oko nas jer se na njih otresamo a Bog postaje onaj koji snosi krivicu za sve naše promašaje.

Današnja prispodoba koju slušamo zasjeca u srce religioznosti. Zasjeca u srce Kristova vrednovanja kako se služi Bogu i što to znači služiti Bogu. Kao i mi danas tako i ondašnji vjernici farizeji stalno su imali želju točno pošto poto utvrditi što to Bog od njih traži. Jer kad otkriju ono što on od njih traži mogu ga namiriti kako bi bili onda kvit prema njemu. Tako smo se dogovorili i tako utanačili, odredili prema zakonima i pravlilima.

Mogli bi reći da su htjeli s Bogom imati čiste račune, pomalo i zločesto da im čak Bog ostane dužan. To je ta religioznost koja je zahvatila i naš mentalitet. Religioznost dam – daš. Ja ću ti Bože služiti biti tvoj vjernik sve dok ti meni služiš. Ovakav odnos prema Bogu ne vodi nikamo osim do daljnjeg našeg samovanja u odlukama nagrđenim grijehom. Isusov pristup svakom čovjeku je ljubav. Isus nam nudi model koji je jasan. Bogu se služi bez računice, iz čiste ljubavi. To je taj poziv koji stalno čujemo od njega jer nikada se ne može zakasniti onome koji nas ljubi. Čovjek je pozvan na suradnju na Božjem djelu. U svaki čas se može početi, nikad nije kasno. Radimo na sebi jer on nagrađuje svakoga jednako. Nagradom ljubavi milosrđa i praštanja. Nek današnji tjedan započne odlukom zauzetosti za svoj život i krenimo putem mira koji izgrađuje i veseli onoga koji uzvjeruje i evanđeoski zaživi.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

− 1 = 1