Kajanje i novo srce

O otkriću sebe u kajanju

Kajanje nije svakodnevna pojava. Rijetko je, a kada se doga­đa, onda je to najčešće daleko od svjetla medija i pozorno­sti javnosti. U javnosti su najviše izloženi oni koji se ne kaju. Svakodnevni je život prepun ljudi kojima se predbacuju krivnje, a ko­ji se opravdavaju, niječu, okrivljuju svoje tužitelje. To što javnost ne­ma izravni pristup kajanju ne znači da kajanja nema. To je samo znak da se ono, kao uostalom i mnoge druge životno važne stvari, događa drugdje. Kajanje izbjegava svjetla javnosti. To je ujedno i znak da s ka­janjem u javnosti valja biti oprezan. Ono može biti iskreno, ali može imati i druge, skrivene nakane, posebno ako je riječ o iznuđenim i for­malnim kajanjima. Budući da su u javnosti upravo takva najčešće vid­ljiva, postoji realna opasnost da čovjek rijeko dođe u dodir s iskrenim i istinskim fenomenom kajanja.

Ovdje su svećenici privilegirani Oni su, kao nitko drugi, svjedo­ci iskrenim kajanjima i izricanjima kajanja. Zato svećenici najlakše i najbrže povjeruju u mogućnost kajanja i promjene. Ova je naivnost druga strana njihova realnoga iskustva mogućnosti i važnosti kajanja. Nema nijednog drugog mjesta na svijetu na kojem je moguće istraži­ti ljudsko kajanje kao što je ispovijed. Istina, postoje suvremena javna oponašanja ispovjedaonice: televizijske emisije, radio, tiskovine, por­tali, društvene mreže. Nigdje, međutim, ne postoji jamstvo tajnosti, poštivanja potrebe osobe, prostor za potpunu iskrenost i istinu i isto­vremeno potpuno poštivanje slobode pojedinca kao što je to u ispo- vjedaonici, mjestu na kojemu se najjasnije pokazu je fenomen kajanja.

Fenomen kajanja

Među rijetko duboke uvide u fenomen kajanja ubraja se studija Maxa Schelera s početka prošloga stoljeća Kajanje i novo rođenje. Nastala je u njegovom takozvanom katoličkom razdoblju života i rada. Poslu­žit ćemo se njome kako bismo osvijetlili neke vidove kajanja.

Kajanje je fenomen vezan uz promašaje, pogrješke, krivnju i gri­jeh. Ipak, često je krivo shvaćeno. Neki kajanje shvaćaju kao teret du­še koji bi bilo najbolje što prije odbaciti. Drugima je ono uvijek krivo i valja ga svakako izbjeći. Smatraju kako je nepotrebno baviti se proš­lim promašajima i kako je daleko važnije, bez obzira koji grijeh čovjek poči­nio, unaprijed činiti dobro i više se ne vraćati na ono što je iza nas. U kršćan­skom razumijevanju čovjeka, kajanje je, međutim, put čišćenja duše i povra­tak njezine izvorne snage koju ona gubi uvijek kada je opterećena promaša­jima. Kajanje je izravno vezano uz shvaćanje vremena i odnosa prema proš­lome. Bilo bi veoma naivno misliti kako kajanje može promijeniti prošlost i kako bi se njime moglo išta popraviti od počinjene štete. Pa ipak, kajanje je bitno usmjereno na ono što se dogodilo. Prošlost nam nije dostupna kao što je to sadašnjost. Izvan naše je moći. Leži iza nas. No prošlost nije nesta­la i njezin smisao nam je neprestano otvoren. To znači da u svakom trenut­ku možemo graditi neki odnos prema prošlome.

Mi to zapravo već i činimo. Neprestano. Nijedan događaj našega živo­ta nije potpuno dovršen tako da ne bi mogao dobiti novi smisao unutar ži­votne cjeline. Koliko se puta dogodi da pojedine događaje shvatimo tek ka­da prođe puno vremena ili kada protekle događaje promatramo kroz priz­mu naknadnih važnih životnih događaja ili odluka! Naš je život neprestano otvoren osmišljavanju i vrjednovanju. Nijedno osmišljavanje ili vrednova­nje nije konačno. Čak ni u trenutku smrti. Vjerujemo da će i susret s Bogom licem u lice biti novo svjetlo na naš život. Novo svjetlo, novi pogled, cjeli­na smisla, Božji sud. Uz to, ključni događaji našega života, koliko god dale­ko bili iza nas, sve dok smo živi, još nisu do kraja pokazali svu svoju djelo­tvornost i sve svoje vidove. Odluka da izaberem jedno zvanje ponekada de­setljećima kasnije bude odlučujuća za neki drugi događaj, susret ili odluku. Domet svojih odluka nikada ne možemo do kraja znati budući da one mogu imati utjecaja na nas i našu okolinu sve dok smo živi. Sve što nam se dogodilo i sve što smo činili ili propustili učiniti otvoreno nam je i o svemu uvijek možemo pitati što će­mo s tim. Ovdje se krije neobična snaga ljudskoga du­ha da stvara ili mijenja svoj odnos prema činjenica­ma prošloga života.

Prošli život ima veliku moć nad nama i na­šim sadašnjim životom. No, ta se moć može mi­jenjati. Svjesna prošlost oslobađa nas od zarobljujuće moći proživljenoga koje nije ušlo u svje­tlo svjesnoga. Kajanje je odnos prema nečemu što se dogodilo, što smo činili ili propustili či­niti, a čemu kajanjem dajemo drugi pečat. Ka­janje ne mijenja prošlo, ali mu daje drugi smisao. Vrjednuje ga na drukčiji način. Tamo gdje prošlo pritišće teretom krivnje i grize prigovo­rima savjesti, kajanje unosi promjenu smisla i vrjednovanja. Nepromjenjivost dogođenoga doživljava promjenu smisla i vrjednovanja. Tamo gdje krivnja opterećuje, kajanje oslobađa. Neokajane krivnje određuju i našu sadašnjost i našu budućnost. Okajane krivnje oslobađaju dušu od tereta krivnje i grižnje savjesti Budući da i krivnja naginje zahvaćanju same srži čovjeka, njegove osobnosti, kajanje liječi upravo stoga što iz središta ljudskoga života čupa krivnju i dogođenome daje drugi smisao. Gdje se dogodi kajanje, duša ozdravlja. Okajana prošlost više ne pritišće, a duša nije pod teretom krivnje pa djeluje kao da je obnov­ljena i pomlađena.

Kajanje i istina

Kajanje je borba za istinu. U njemu čovjek otkriva koliko je istina lijek i kako je samo istina u stanju izliječiti ljudsku dušu. Budući da je kajanje bolno, čo­vjek mu nastoji izmaći. Moto onih koji izbjegavaju susret s kajanjem i poku­šavaju stvoriti dobre odluke glasi: ne kajati se, nego iz pogrešaka učiti i una­prijed činiti bolje! Ovakav put, međutim, veoma često vodi u samoprijezir, u najgore od svih mogućih stanja duše. Tamo, naime, gdje se nije dogodilo ka­janje, ni jedna se dobra odluka ne može provesti u djelo. Svaka dobra naka­na koju ne uspijemo ostvariti ostavlja nas razočaranima i praznima i još nas više udaljava od nas samih. Tako se polagano gradi životno razočaranje, sat­kano od neokajane krivnje, neispunjenih dobrih nakana i nesposobnosti za zbiljsku promjenu. Kajanje nas vraća nama samima, usmjeruje na žarišna mjesta naše krivnje na kojima dogođeno zlo priziva novo zlo i oduzima mu moć. Izbacuje ga. Skida s prošloga krivnju i njezin teret, oduzima zlu njego­vo nagnuće da se širi i množi.

Kajanje je borba za istinu i traži od nas borbu protiv oholosti. Oholost ni­kada ne pokazuje istinu. Iskrivljuje je. Oholost potiskuje istinu i time pro­izvodi krutost srca. U duši u kojoj se nakon krivnje nije dogodilo kajanje ne može se dogoditi istina. Oholost i ponos ukrućuju dušu. To omogućuje kriv­nji da se smjesti u dubinu duše i ovlada njome. U takvome stanju nije čo­vjeku najteže priznati dogođeno. Daleko mu je teže odreći se sebe, ispusti­ti oholost, pristati na poniznost. Samo je kajanje u stanju priznati krivnju, izreći ju i nadvladati stid. Oholost se boji susreta sa stidom, ne može mu se izložiti pa pred njim ukruti. Od straha da izgubi svoje lice i prekrije se stidom duša se ukruti u oholosti.

Najdublji živac kajanja nije u odnosu prema onom što je čovjek učinio, nego u odnosu prema samom sebi. Nije najteže pitanje: što sam to učinio? Daleko je teže: kakav sam ja to čovjek kada sam mogao učiniti nešto takvo!? To znači da nam se u kajanju najavljuje mogućnost promjene. Čovjek je biće koje se može mijenjati. Dok oholost inzistira na nepromjenjivosti i s vreme­nom dušu čini krutom i nepromjenjivom, kajanje ju mekša i čini sposobnom za promjene. U kajanju otkrivamo ne samo da smo mogli drukčije djelova­ti, nego nadasve da smo mogli biti drukčiji. Kajanje se tako ne odnosi samo na neke čine iz naše prošlosti, nego na nas same. Na taj nam se način otkri­va kakvi smo. Dok nas oholost udaljuje od nas samih i iskrivljuje sliku o na­ma, kajanje se kreće u suprotnom pravcu: približava nas nama samima i po­kazuje kakvi smo. Istina je ovdje uvijek bolna. Pa ipak, u trenutku kada ot­krivamo kakvi smo, opažamo i kakvi možemo biti.

Kajanje je priprema puta milosti. Pred njim izmiče krivnja i na njezino će se mjesto moći smjestiti milost. Vrijeme okajavanja briše staroga čovjeka i stvara prostor novomu. Proces kajanja se pokrene i počne s nekim činom ili događajem, ali se okreće prema ljudskom srcu. Sve se manje bavi doga­đajem koji ga je pokrenuo, a sve više samim ljudskim središtem. Krivnja ko­ja je započela nekim činom zahvatila je dušu. Kajanje prolazi isti proces. Ide preko čina u ljudsku dušu i na taj način briše krivnju, čovjek se kaje za neki čin i njegovo srce postaje raskajano srce, a time se otvara prostor da mu srce postane novo srce. Novo srce je promijenjeno srce. Nanovo rođeno srce.

Kajanje se prepoznaje po nekoliko značajnih obilježja. Ono je vezano uz šutnju, smirenost, sabranost i ozbiljnost. Oholost buči i stvara privid opu­štenosti i veselja. Kajanje je smireno. Ulazi u nutrinu. Ozbiljno je i odiše ve­likom snagom sabranosti. Kao da je cijeli život uvučen u neko više stanje duha. Budući da je kajanje usmjereno na preciznu krivnju, ono je u stanju i otvoriti put iscjeljenju. Što je krivnja dublja, to je kajanje bolnije i oštrije.

Kajanje i vrijeme

Kajanje je proces. Treba mu vrijeme. Budući da krivnja nije samo neki do­datak u ljudskome životu kojega bi se moglo lako odrezati ili odbaciti, kaja­nje ne možemo zamišljati kao neku brzu i jednostavnu operaciju odstranji­vanja krivnje. Krivnja zahvaća čovjeka iznutra i nastoji prožeti cijelo njego­vo biće. Kajanje stoga mora moći obuhvatiti cijeloga čovjeka. Za taj je pro­ces potrebno vrijeme.

To je razlog zašto je čovjeku nekada potrebno puno vremena dok mu kajanje iscijeli dušu. Oproštenje se dogodi u jednom trenu, ali iscjeljenje kajanjem treba više vremena. Novo srce nastaje iz staroga. Preobražava staro. Na sličan način kako Bog obećava novo nebo i novu zemlju, ne stvaranjem posve nove zemlje i sasvim novog neba, nego preobrazbom sadašnjega neba i sa­dašnje zemlje, tako i novo srce nastaje preo­brazbom staroga. Kajanje je proces te preo­brazbe. Što kajanje dublje zahvati, to više či­sti od krivnje i to snažnije stvara novo srce.

Velika je tajna zašto su najbolja ljudska srca preobražena srca. S nekim iznimkama. Isus i Marija su, primjerice, imali od počet­ka srce koje nije trebalo preobrazbe. Dijete ima dobro srce, ali iskonska dječja dobro­ta je bez iskustva života. Preobraženo srce u sebi krije bolni proces gubitka sebe, kaja­nja i nastanka novoga srca. Takvim se preobraženim srcima hrani ovaj svijet. Ona ne samo da ižaravaju dobrotu bez interesa, ne­go svjedoče neokajanim srcima kako je pre­obrazba moguća. Njihovo je svjedočanstvo jednostavno. Nenapadno i jednostavno. Glasi: istina je lijek. Kajanje je proces ula­ska u istinu. Novo i preobraženo srce je isti­nito srce.

fra Ante Vučković, Izvor: Živo vrelo XXX (2013), 2, str. 2-5.

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

7 + 3 =