Navještenje – Vječni je započeo živjeti u vremenu!

Živjela sam u maloj kućici izdubljenoj u stijeni kao špilji, i s još jednom prostorijom omeđenom sa tri zida sagrađenom s vanjske strane izdubljene špilje. Bili smo vrlo siromašni. Nije bilo ništa što bi nas omelo, sve je bilo tu bez ikakve udobnosti.

I svi smo se mučili od jutra do večeri. Nije istina da žrtva čovjeka čini nesretnim. Naprotiv, jamčim da je lakše biti zadovoljan kad svakoga dana žrtvom svoga rada živimo povjereni život. Da, bila sam siromašna ali sretna. Prepoznavala sam Božju prisutnost svugdje, u zvijezdanoj noći, u toplu svjetlu dana, u cvijeću koje u tišini miriše da ne omete ničiju sabranost. Vidjela sam Boga u skromnim, jednostavnim ljudima koje sam susretala. Taj dan bila sam u sinagogi s ostalima i slušala sam rabina kako čita dio iz Izaije proroka: „Evo začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel.“ Te riječi istodobno zvučale su i divno i tajanstveno. Tko je kadar dokučiti Božji naum.

Uvečer dok sam razmišljala i molila u šutnji u svojem siromašnom kutku kuće, iznenada sam ugledala veliku svjetlost i lik ispred sebe. Strah me je obuzeo, htjela sam vikati a onda začuh: Raduj se. Osjećala sam se zbunjeno, smeteno. Gledala sam tu pojavu i shvatila da je to Božji poslanik. Bog je mislio na mene. Poslao ga je u moju neuglednu kuću u kojoj se niti jedan moćnik od ovog svijeta ne bi navratio. Osjetivši moj strah, moju zbunjenost reče: „ Ne boj se Marijo! Ta našla si milost kod Boga. Evo začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.“ (Lk 1,30-33).

Smogla sam hrabrosti i rekla: Kako je to moguće? Kako će se ispuniti ta riječ koja dolazi od Boga? Pomozi mi shvatiti zašto moram reći „Da“ koje Bog hoće od mene. Poslanik Božji me pogledao kao da čeka moj prigovor i dao mi odgovor što ga je nosio spremnog od Boga: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo biti sveto, Sin Božji.“ (Lk 1,35) Moje je srce bilo prepuno radosti i bez oklijevanja sam rekla: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! I anđeo otiđe od nje.(Lk 1,38). I dok sam izgovarala taj pristanak , poslanik je iščeznuo. Sve je bilo kao prije, ali promijenio se moj život. Nebo je postalo dio mene. Vječni je započeo živjeti u vremenu. Svemogući je postao malen, toliko malen da se sakrio u utrobu mojega mladenačkog tijela. Ono što se dogodilo u maloj nazaretskoj kući činilo mi se poput sna koji sam budna usnula.

Naprotiv, bila je to predivna stvarnost koju sam samo ja poznavala. I nisam je mogla nikom ispričati jer je nitko ne bi mogao shvatiti ni povjerovati mojim riječima. Ono što se dogodilo bilo je iznad svakog ljudskog razumijevanja. Otišla sam do jedine koja bi to mogla shvatiti. Otišla sam u Ain – Karim svojoj rođakinji Elizabeti koja je spoznala Božju milost i dobrotu u svoje staračke dane. Provela sam s njom tri mjeseca, odlazila sam svaki dan na zdenac, prala rublje, pripremala sve za Elizabetin porod, ali i molila i hvalila Boga za velika njegova djela koja mi učini. U međuvremenu i moje materinstvo postalo je vidljivo.

Bilo je vrijeme da se vratim u Nazaret. Vrativši se dočekala me strašna kušnja. Roditelji sestre sumnjičavo su me gledali, a susjede zlobno ispitivale. Vidjela sam podsmijeh, porugu, prezir. Što si to učinila? Čije je dijete? Ne sramiš li se, nevaljalice? Kome sam mogla reći: To je Sin Božji! Obitelj je bila izbezumljena, teška se kriza nadvila na naš i onako jadni i siromašni dom. Otac i majka bili su van sebe, nisu znali što činiti. Josip je proživljavao dramu, no poznavao me je, poznavao je moju čestitost, osjećaje mojega srca i nije mogao protumačiti što se dogodilo. Šutjela sam. Trpjela i čekala. Znala sam da će Bog sve učiniti kako treba. Bog pruži s neba ruku i mene prihvati, iz silnih voda on me izbavi. Od protivnika moćnog mene oslobodi, od dušmana mojih jačih od mene. Navališe na me u dan zlosretni, ali me Jahve zaštiti, na polje prostrano izvede me, spasi me jer sam mu mio.(Ps 18,17-20) I bilo je tako. Tog jutra sve se promijenilo. Josip je odjednom sve znao i više nije bilo dvojbe. Znao je da je sve ovo Božje djelo. Uzeo me u svoju zaštitu u svoju kuću pod svoje okrilje.

D. B.

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

35 − 33 =