Od droge do svećeništva

Sretan sam što mogu svima svjedočiti „uskrsnuće“ svog života. Kad govorimo o živom Isusu, Isusu kojeg možemo dotaknuti rukama, Isusu koji mijenja naše živote, naša srca, često nam se čini vrlo dalekim, u oblacima, ali ja vam mogu posvjedočiti da sam sve to i osobno iskusio i vidio u životima mnogih mladih.

Dugo sam živio, oko deset godina, kao rob droge, samoće, odbačenosti, uronjen u zlo. Marihuanu sam počeo pušiti kad mi je bilo samo 15 godina. To je bila pobuna protiv svih i svakoga: od glazbe koju sam slušao i koja me vukla k pogrješnoj slobodi, preko prvih “jointa”, do heroina i igle!

Nakon srednje škole i neuspjela studija u Varaždinu otišao sam u Njemačku bez određena cilja. U Frankfurtu sam radio kao zidar, ali sam bio vrlo nezadovoljan: želio sam više, želio sam biti netko, imati mnogo novca. Tad sam počeo preprodavati heroin i džepovi su mi bili prepuni novca. Živio sam na visokoj nozi, imao sam sve: automobile, djevojke, zabavu – klasičan američki san. No heroin me sve više obuzimao i gurao sve niže k ponoru. Za novac sam radio svašta: krao, lagao, varao.

Zadnju sam godinu u Njemačkoj doslovce proživio na ulici, spavao na željezničkim kolodvorima, bježao od policije koja me već tada tražila. Bio sam gladan i ulazio bih u trgovine i uzimao kruha i salame koje bi tad jeo u bijegu. Možete zamisliti kako sam izgledao kad me na blagajnama više nisu ni zaustavljali. Već u 25. godini bio sam umoran od života i želio sam samo umrijeti. Godine 1994. pobjegao sam iz Njemačke i vratio se u Hrvatsku gdje su me moji roditelji takva vidjeli. Moja su mi braća odmah pomogla da uđem u Zajednicu, najprije u Ugljane pokraj Sinja i poslije u Međugorje.

Htio sam se samo malo odmoriti od prevelika umora te sam ušao imajući na umu sve svoje projekte koje ću ostvariti kad iziđem. Nikad neću zaboraviti prvi susret s Majkom Elvirom. Bio sam tri mjeseca u Zajednici, u Međugorju. Razgovarala je s nama u kapeli i pitala nas: ”Tko od vas želi postati dobar!” Svi su oko mene, radosna lica i očiju, podignuli ruke, a ja sam bio tužan, ljut. U glavi su mi se vrtjeli samo moji projekti koji se nisu ni u čemu podudarali s onim “želim li postati dobar”. Te noći nisam mogao zaspati. Sjećam se da sam krišom plakao u kupaonici, a ujutro sam na krunici shvatio da i ja želim postati dobar.

Duh Gospodnji je dotaknuo moje srce zahvaljujući tim jednostavnim riječima Majke Elvire. U početku Zajednice duboko sam patio zbog svojeg ponosa jer nikako nisam mogao prihvatiti da sam gubitnik. Jedne večeri, u bratovštini u Ugljanama, pošto sam ispričao mnogo laži o svojem prošlom životu da bih se dojmio drukčijim nego sam bio, spoznao sam koliko je zlo, nakon toliko godina drogiranja, ušlo u moju krv. U tim trenutcima nisam više znao kad lažem, a kad govorim istinu. Tad sam se prvi put u životu, s puno muke, ponizio i zatražio od braće oprost.

Nakon toga sam osjetio veliku radost što sam se oslobodio zla. Drugi me nisu osudili, naprotiv, još su me više zavoljeli. Osjetio sam potrebu za tim trenucima ozdravljanja i oslobađanja te sam se počeo dizati noću i moliti. Molio sam Isusa da mi podari snagu da pobijedim svoje strahove, pogotovo da me ohrabri da s drugima podijelim svoje slabosti, svoja duhovna raspoloženja i osjećaje. Euharistijska istina utkala je put u meni s dubokom željom da budem drukčiji, da budem Isusov prijatelj.

Danas sam otkrio veličinu i ljepotu dara iskrena, istinita, lijepa i čista prijateljstva. Borio sam se da prihvatim braću onakvima kakva jesu, s njihovim manama, da ih prihvatim u miru i oprostim im. Mnogo sam godina proveo u bratovštini u Livornu, u Toscani. Ondje sam u čestim susretima s Isusom sve dublje spoznavao sama sebe. Tamo sam i duboko patio: moja braća, rođaci i prijatelji bili su u ratu i osjećao sam se krivim zbog svega što sam učinio svojoj obitelji i svih patnja koje sam im nanio, jer sam ja u Zajednici, a oni na ratištu. Tada je oboljela i moja majka i molila me da se vratim kući. Za mene je to bila teška odluka jer sam znao što proživljava moja majka, ali sam znao i da bi bilo kobno za mene izići iz Zajednice: to bi bilo prerano i prevelik teret za sve njih. Molio sam noćima, molio sam Gospodina da moja majka shvati kako ne pripadam samo njoj nego i momcima s kojima živim. Gospodin je učinio čudo: moja je majka razumjela i cijela je moja obitelj sretna mojim izborom.

Nakon četiri godine Zajednice došao je trenutak kad sam trebao odlučiti što dalje sa svojim životom. Sve sam jače ljubio Boga, život, Zajednicu, momke s kojima sam dijelio svoje dane. U početku sam mislio kako ću studirati psihologiju, ali kako sam se približavao studiju, tako sam se sve više bojao. Morao sam ići do temelja, do same srži života. Tad sam odlučio studirati teologiju i svi su moji strahovi nestali. Neprekidno sam zahvaljivao Zajednici i Bogu za svaki put kad mi je došao u susret, kad me oteo od smrti i uskrsnuo me, jer me očistio, obukao i dao mi slavljeničko odijelo. Poziv je s vremenom postajao sve jasniji kako sam napredovao na studiju: želio sam postati svećenik! Želio sam podariti svoj život Gospodinu, služiti Crkvi i Zajednici Cenacolo, pomoći mladima. I tako sam 17. srpnja 2004. zaređen za svećenika.

Don Ivan Filipović, Izvor: franjevci-st.com

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

+ 89 = 97