Osvećuje li mi se Bog zbog grijeha predaka i trebam li “liječiti obiteljsko stablo”?

PITANJE:

Nakon dužega razmišljanja odlučila sam poći na ispovijed. I to nekako »drukčiju«. Nisam htjela učiniti »nabrajaljku« od nekoliko minuta ili sekunda kako bih samo nabrojila grijehe. Htjela sam dobro čuti i svećenika i ono što će mi reći. Obično ga s druge strane rešetke i ne čujem dobro, pa se naprežem. No, moja je odluka završila lošim rezultatom, ako to smijem reći. Nisam dobila oprost, ni savjet, a kamoli malo utjehe i smirenja. Uvaženi gospodin ispovjednik rekao mi je da sam prokleta ja, da je prokleto moje dijete, drugi i još pet mojih pokoljenja. Da nam treba »izliječiti obiteljsko stablo«. Bila sam sablažnjena, prestrašena, izbezumljena. Oporavak je trajao danima, mjesecima… Sada sam se usudila ovo napisati i poslati vama. Čini mi se da je sve došlo na svoje, da sam sada smirenija. Sve najbolje spoznajemo iz vlastitih iskustava. Imala sam iskustvo biti nad provalijom. A ono »prokletstvo« i potreba za »izlječenjem obiteljskog stabla« iz ispovjedaonice muči me i dalje…

ODGOVOR:

Nema prokletih ljudi, niti prokletih obitelji. Bog, Isus Krist nije nikada osuđivao i proklinjao čovjeka, nego njegov grijeh. Isto bi to trebalo isticati i danas. Kada je riječ o »izlječenju obiteljskoga stabla«, isusovac dr. Mihály Szentmártony ističe da »liječenje obiteljskog stabla nije duhovni pokret, nego jedan oblik alternativne terapije koja upotrebljava religiozne pojmove, pomiješane s ezoterikom«. Ezoterika nikada nije bila, niti može biti, pokladom i baštinom katoličke vjere. To bi konkretno značilo da liječenje obiteljskog stabla polazi od pretpostavke da preci mogu »izravno« utjecati na ponašanje svojih potomaka. I to bilo u obliku obiteljskog stila, bilo u obliku izravne patologije, a sve zbog toga jer nisu umrli pomireni s Bogom, pa je onda potrebno da ih njihovi potomci »predaju Bogu«.

Kako objašnjava dr. Szentmártony, teološki gledano postoji poteškoća, jer Crkva uči da je grijeh osoban i da je svaki čovjek za njega osobno odgovoran. I zato postoji stvarna opasnost od miješanja elemenata koji ne pripadaju katoličkoj vjeri, već ezoteriji. Ispravan odnos prema pokojnicima je onaj koji je izrečen u »Katekizmu Katoličke Crkve«, a sastoji se u našoj molitvi za pokojnike: »Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga.

Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoj molitve« (KKC, 1032).

Utjecaj pokojnika na žive – kako to naučavaju teoretičari liječenja obiteljskog stabla – spada u svijet ezoteričnih vjerovanja. Neki čak smatraju da je svaka bolest i ljudska tragedija posljedica istočnoga grijeha, pa bi se moglo govoriti o »povezanosti« grijeha predaka i bolesti potomaka. No, ni teološki ni crkveno nije se opravdano pozivati na istočni grijeh.

Otac Raniero Cantalamessa – koji je teolog i propovjednik Papinskog doma – jasno tvrdi: »Liječenje obiteljskog stabla nema nikakvih biblijskih temelja.« O. Szentmártony dodaje pak da »liječenje obiteljskog stabla nije po sebi religiozni pokret, nego jedna od alternativnih psihoterapija koja uz ezoterične upotrebljava i religiozne pojmove i sredstva« kao što su molitve, polaganje ruke, i slično. Isto tako, teološka poteškoća s kojom je Vaš ispovjednik kao teolog morao biti upoznat tiče se i činjenice da je »generacijsko liječenje« nespojivo s katoličkom naukom o sakramentu krštenja. Sakramenti su Crkvi najsvetiji, a u sakramentu krštenja moli se molitva otklinjanja. Osim toga, generacijsko liječenje uključno niječe slobodu volje, jer bi preci bili krivi za sadašnje stanje svojih potomaka. A to pak znači da nema mjesta ni za osobnu ispovijed. Zašto bi se onda, kao vjernici, uopće ispovijedali ako bi iz grijeha bila »isključena« naša slobodna volja i naša odgovornost za počinjeno?

Osim toga dosada, napominje o. Szentmártony u »Kvarnerskom vezu«, »nije jasno što se događa za vrijeme jednoga duhovnog izlječenja. Gotovo svaki iscjeljitelj ima svoje vlastito tumačenje, ali čini se da je zajednički element neka vrsta izmjene energije između iscjelitelja i bolesnika«. Bez obzira na tumačenje same »naravi stvari«, središnju ulogu u procesu liječenja igra sam iscjelitelj. Dakle, nije bolesnik onaj koji je su središtu, nego je u središtu druga osoba – iscjelitelj i njegove čudotvorne moći. Tako se kaže da kod liječenja obiteljskog stabla iscjelitelj »ima viđenja«, on organizira molitve i euharistije, on postavlja dijagnoze i nalazi te predlaže »terapije«. Ti iscjelitelji često naglašavaju važnost prijateljskih odnosa između sebe i pacijenata pa dr. Szentmártony upozorava da »većina od njih zahtijeva slijepo, bezuvjetno povjerenje«. Na planu duhovnoga ozdravljenja ili iscjeljenja ističe da ideja o božanskom ozdravljenju u sebi sadrži i pomisao da će ono stići onima koji »dovoljno mole«.

Ta je tema bila prevladavajuća ’80-ih godina prošloga stoljeća u većini pentekostalnih pokreta. U nekim ekstremnim verzijama ideja je poprimila oblik da ići liječniku zapravo znači da se nema vjere. Jedan autor – Charles Finney – išao je tako daleko da je ustvrdio da se sv. Pavao nije oslobodio svoga trna zato što »nije molio u vjeri«. No, svakome je jasno da ta stajališta nisu prihvatljiva i da ona nisu dio katoličkoga ispravnog nauka.

 Izvor: www.glas-koncila.hr/

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

63 − 53 =