Padre Pio: Kad slavim misu ne stojim na nogama već visim na križu zajedno s Isusom

Zaogrnuti evanđeoskom porukom koja svakoga dana na nas upečatljivo ostavlja trag današnjom svetkovinom ovog sveca Crkve zalazimo u ozbiljnost razmatranja vjerničkog života okrenutosti prema Kristu i zaogrnutosti s njim.

Ukoliko doista želimo svoje poslanje na zemlji ostvariti onda nam je od presudne važnosti ukorjeniti se u Evanđelju. Premda toliko zabrinuti za ono svagdanje, ostavljamo postrance sveto te za njim čeznutljivo tragamo u neprilikama života. Pa tako i obraćajući se svecima, prisnim suradnicima Božjim, koji su svojim životom posvjedočili da je s Bogom moguće uvijek prolaziti nedaće života.

Danas slavimo tako divnog poniznog slugu Božjega kojega je Gospodin postavio u povijesnom slijedu bliskog nam vremena kako bi vjernici i u sadašnjem trenutku smogli snage zaživjeti u jedinstvenom i osnovnom vjerničkom pozivu obraćenja. Promatrajući životopis sv. padra Pija dade se zamjetiti da se čovječanstvo ni najmanje nije promijenilo premda je ispred svojih očiju imalo očitovanu Božju zauzetost za radost života. Svaki fenomen a osobito fenomen u Crkvi ostavlja prostor u kojem se vjernik pa i svaki religiozni čovjek želi osvjedočiti o Božjoj svemoći. Tako je mnoštvo vjernika hrlilo iz radoznalosti vidjeti tog malog i poniznog redovnika u San Giovanni Rotondo, ne bi li im se obratio kojom riječju, prorekao budućnost, ispovjedio ih, dotaknuo ih ili ozdravio. Koliko dvoumice, koliko teških trenutaka je prolazio ovaj maleni čovjek velike vjere jer je znao da je većina samo tu pored njega kako bi ostali zapanjeni darovima koje je primio od Boga. Gotovo bi mogli reći da je njegov život bio toliko blizak Kristovu životu jer je osjetio prvu i najbolniju istinu: da okupljeni narod, masa koja se okuplja oko njega pa i u ime vjere ne dolazi radi evanđelja već iz senzacijskog osjećaja teatralnosti. „ Uvjeren sam da mnogi ne žele živjeti vjeru nego traže samo nadnaravno.“ To iskustvo ga je još više zbližilo sa Isusom Kristom čije je rane nosio te je zašao u prostor Božanske napuštenosti. Kako bi služio ljudima, otvarao vrata istinskog evanđelja usprkos svim protivljenima i odbačenostima, marginalizaciji i javnoj sablazni.

Trajno napastovan od sotone nikada nije izgubio ljubav i žar evanđeoske poučljivosti, iako je uništavao bezvjerstvo ponekad i na čudnovate, za nas danas istančanih međuljudskih osobnosti, neprimjerene načine uzvikom: „Odlazite, odlazite!“ mašući gotovo prijeteći svojim pojasom, ili pak vičući prolazeći kroz mnoštvo: „Trebalo bi podići visoku ogradu oko ovoga područja i na nju staviti natpis: Duševna bolnica.“ Iz iskustva p. Pija samo se da oslikati i današnja situacija u kojoj se sve više i dalje hrli nekim novim fenomenima, a udaljava od istinske i prave vjere. Ali kao da nema tog jasnog glasa koji će prodrmati savjesti i usmjeriti u pravom smjeru one koji traže put k Istini.

Božja ljubav prema čovječanstvu i danas ima potrebu biti na raspolaganju svim društvenim skupinama. Osobito onima koji trebaju zaštitu i koji se nalaze na raznim raskršćima tražeći put istine. Bog se u sv. padru Piju dao ponovno razapeti kako bi znakovi Božje raspetosti bili znak i spomen otkupiteljske žrtve te  kako bi na vidljiv način vjernici imali iskustvo Božjega žrtvovanja. Gotovo je svaki pogled na padra Pija bio pogled na Golgotu, a patnja i bol koju je podnosio bilo je preuzimanje boli svijeta na sebe kako bi čovječanstvo osjetilo olakšanje i započelo prepoznavati što Bog učini za svoj narod. Iako raspet, vidljiv svima, ni dan danas njegovo poslanje ne završava: „Moje pravo poslanje započet će nakon moje smrti.“ Od ovog divnog sveca da se mnoštvo toga naučiti, ponajprije kreposti poslušnosti koja onda rađa milošću. Poslušnost Crkvi koja danas nam pada teško. Njegov život obasut je krepostima kojima danas nitko ne daje važnosti i zato jer smo prigrlili nekrepostan život grijeh je učinio od nas sve ono što nas čini zlovoljnima i nesretnima.

Teško je razumjeti ponekad ljudsku ravnodušnost prema Bogu ali je ona ukorijenjena u odnosu prema otajstvima koji su nam dani za naše spasenje. Padre Pijo bio je redovnik, svećenik i činio najveća čuda u vjerničkom životu. Dijelio je sakramente. Dok danas za većinu vjernika sakramenti su postali običaj, valja imati papir kako se zna reći, jer im ne znače ništa, jer se primaju površno uz naglaske na veselice i post slavlja. Jer smo zaboravili na prave darove izvornosti sakramenata ostali smo prazni. Kad dođemo na misu, na sakrament nad svim sakramentima stalno pogledavamo na sat, kad će završiti jer nam je valjda dosadno što nam može nahraniti duh ako nismo spremni i na osobnu žtrvu i aktivno sudjelovanje.  Padre Pio slavio je svetu misu neopterećen satnicom i po nekoliko sati jer je bio uronjen u otajstvo Božje prisutnosti. A iz te prisutnosti razvijala se trajna Božanska nazočnost i uprisutnjenost. “Ja se ne mogu umarati kad slavim misu, jer ne stojim na nogama već visim na križu zajedno s Isusom i trpim nepotpuno sve ono što je Isus trpio na Križu – samo toliko koliko je moguće za ljudsko strpljenje.“

Ovaj svetac kojega danas slavimo tako gromkim glasom uzvikuje;  živite sakramente. Vjernik živi od svete mise. Vjernik živi od sakramenta pomirenja. Vjernik blaguje tijelo i krv Kristovu. Vjernik se razapinje otajstvu i suobličuje Isusu Kristu u euharistijskoj žrtvi. „Ohrabrite se i utješite znajući da niste sami kad trpite i da u svijetu svi sljedbenici Isusa Krista trpe.“ Stoga danas dovoljno je posvijestiti važnost vjerskog aktivnog života. Zauzetosti za vlastito spasenje po vjeri, poslušnosti Božjoj riječi i sakramentalnom životu. I neka naše molitve Bog primi po zagovoru sv. padra Pija ohrabreni njegovim riječima: „Nastavite hodati zajedno s Isusom jer je sigurno da će te u svemu s Njim, kao i uvijek, pobijediti.“

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

39 − = 30