Papa u Egiptu – susreti i govori

Sveti je Otac doputovao u Egipat kao hodočasnik mira. Papinski je zrakoplov nešto poslije 14 sati sletio u kairsku zračnu luku, gdje ga je dočekao apostolski nuncij u Egiptu, nadbiskup Bruno Musarò, te izaslanik egipatskoga Predsjednika.

Papa se potom automobilom zaputio prema predsjedničkoj palači gdje se susreo s predsjednikom Abdelom Fatahom al-Sisijem. Po završetku susreta papa Franjo je krenuo prema Sveučilištu al-Azhar kako bi održao govor na Međunarodnoj konferenciji o miru.

Susret s predstavnicima egipatskih vlasti

Civilizacija se ne može graditi ako se ne odbacuje svaka ideologija zla i nasilja, te svako ekstremističko tumačenje – istaknuo je papa Franjo susrevši se danas poslijepodne s predstavnicima egipatskih institucija, Diplomatskoga zbora i egipatskoga građanskog društva. Papa je, osim toga, upozorio da se istinski razvoj mjeri prema brizi koja se posvećuje čovjeku, a veličina se svake nacije očituje u skrbi koju ona uistinu posvećuje najslabijima u društvu.

Ističući važnost Egipta u povijesti čovječanstva, te za tradiciju Crkve, Papa je podsjetio kako se u toj zemlji Bog oglasio, objavio je Mojsiju svoje ime, a na Sinaju je svojemu narodu i čitavom čovječanstvu povjerio Zapovijedi. Na egipatskom je tlu Sveta obitelj, Isus, Marija i Josip, naišla na gostoljubivost i pronašla utočište – napomenuo je Papa te dodao da i danas u toj zemlji nailaze na prihvat milijuni izbjeglica iz više zemalja, među kojima je istaknuo Sudan, Eritreju, Siriju i Irak, koje se nastoji integrirati u egipatsko društvo.

Zbog svoje povijesti i posebnoga zemljopisnog položaja, Egipat ima – kako je rekao Sveti Otac – nezamjenjivu ulogu na Bliskom istoku i u kontekstu zemalja koje traže rješenja za goruće i slojevite probleme. Pod tim mislim – kazao je papa Franjo – na slijepo i nečovječno nasilje uzrokovano različitim čimbenicima: bezosjećajnom željom za moći, trgovinom oružjem, teškim društvenim problemima, te vjerskim ekstremizmom koji sveto Božje ime rabi za nevjerojatna krvoprolića i nepravde. Osim brige da svim građanima zajamči kruh, slobodu i društvenu pravdu, zadaća je Egipta – prema Papinim riječima – ojačati i učvrstiti mir na cijelom tom zemljopisnom području, iako je na vlastitoj zemlji ranjen slijepim nasiljem.

Papa je pritom svoje misli upravio posebno svima onima koji su posljednjih godina dali svoj život za domovinu, te svima koje su pogodili atentati na koptske crkve, u prosincu prošle godine, i nedavno u Tanti i Aleksandriji. Njihovoj rodbini i cijelom Egiptu Papa je izrazio sućut, te Gospodinu upravio molitve za skoro ozdravljenje ranjenih.

Govoreći potom o razvoju, blagostanju i miru, koji su dobrâ kojih se nitko ne može odreći, i koji – kako je rekao Sveti Otac – zaslužuju svaku žrtvu, Papa je dodao da su to ciljevi koji zahtijevaju ozbiljan rad, i još više, bezuvjetno poštovanje neotuđivih ljudskih prava, kao što je jednakost svih građana, te sloboda vjere i izražavanja, bez ikakve razlike.

Kako bi se to postiglo potrebna je posebna pozornost prema ulozi žene, mladih, najsiromašnijih, i bolesnih. Istinski se razvoj, naime, mjeri prema brizi koja se posvećuje čovjeku, odnosno njegovu obrazovanju, zdravlju i dostojanstvu, a veličina se svake nacije očituje u skrbi koju ona uistinu posvećuje najslabijima u društvu: ženama, djeci, starijim osobama, bolesnima, invalidima, i manjinama, kako nijedna osoba i nijedna društvena skupina ne bi bila isključena ili ostavljena na rubu društva – istaknuo je Papa.

U odnosu na vrlo osjetljivo i slojevito stanje u svijetu, na „svjetski rat u dijelovima“, Papa je istaknuo da se ne može graditi civilizacija ako se ne odbacuje svaka ideologija zla i nasilja, te svako ekstremističko tumačenje koje želi poništiti drugoga i ukloniti različitosti manipulirajući i vrijeđajući Božje sveto ime. Dužnost je svih nas poučiti nove naraštaje da Boga, Stvoritelja neba i zemlje, ne trebaju štititi ljudi; štoviše On štiti ljude. On nikada ne želi smrt svoje djece, nego njihov život i sreću; On ne može tražiti, ni opravdati nasilje; štoviše, osjeća odbojnost i odbacuje ga. Pravi Bog poziva na bezuvjetnu ljubav, na besplatno praštanje, na milosrđe, na potpuno poštovanje svakog života, na bratstvo među njegovom djecom, vjernicima i nevjernicima.

Naša je dužnost – dodao je Papa – zajedno istaknuti da povijest ne prašta onima koji govore o pravednosti, a prakticiraju nepravdu; ne prašta onima koji govore o jednakosti, a odbacuju drugačije od sebe. Povijest, naprotiv, poštuje graditelje mira koji se, hrabro i bez nasilja, bore za bolji svijet. Dužnost nam je razotkriti prodavače privida o drugom svijetu koji šire mržnju kako bi jednostavnim ljudima oteli njihov sadašnji život i njihovo pravo na dostojanstveni život – istaknuo je papa Franjo.

Sveti je Otac, među ostalim, podsjetio da se ove godine slavi 70. obljetnica diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Egipta, koji su – kako je rekao – uvijek bili obilježeni prijateljstvom, poštovanjem i uzajamnom suradnjom, te poželio da ih taj njegov pohod još više ojača i učvrsti. Zazivajući potom mir za tu zemlju, Papa je istaknuo da je mir Božji dar, ali i trud ljudi. Mir je dobro koje valja graditi i štititi, poštujući načelo koje potvrđuje snagu zakona, a ne zakon snage – kazao je te zazvao mir i za cijelo to područje, a posebno za Palestinu i Izrael, Siriju, Libiju, Jemen, Irak, Južni Sudan, i za sve ljude dobre volje.

Osim svim egipatskim građanima, papa Franjo je na kraju uputio pozdrav braći kršćanima koji žive u toj zemlji, napominjući da su pokazali, i još uvijek pokazuju da se može zajedno živjeti, u uzajamnom poštovanju i iskrenom razgovoru, pronalazeći u razlikama vrelo bogatstva, a ne razlog za sukob.

Papa u posjetu Tawadrosu II.

Papi govor Tawadrosu II., prigodom njihova kurtoaznog susreta, donosimo u cijelosti…

Krist je uskrsnuo, uistinu je uskrsnuo!

Vaša Svetosti, Dragi brate,

Prošlo je samo kratko vrijeme od velike svetkovine Uskrsa, središta kršćanskog života, blagoslovljeni smo time što smo ga ove godine proslavili istoga dana. Tako smo se pridružili naviještanju uskrsne poruke i, u nekom smislu, ponovno proživjeli iskustvo prvih učenika koji su se toga dana zajedno “radovali kad su vidjeli Gospodina” (Iv 20, 20). Ova je vazmena radost danas još dragocjenija darom našeg susreta u bogoslužju Uskrslome u molitvi i s obnovljenom razmjenom, u njegovo ime, svetoga poljupca i zagrljaja mira. Zbog toga sam duboko zahvalan: kad sam došao ovdje kao hodočasnik, bio sam siguran u primanje blagoslova brata koji me čekao. Ja sam se žarko veselio ovom novom susretu, jer se živo sjećam posjeta Vaše Svetosti Rimu, nedugo nakon mog izbora, 10. svibnja 2013. godine. Taj datum postao je prigoda za proslavu godišnji Dan prijateljstva između koptâ i katolikâ.

Dok radosno napredujemo na našem ekumenskom putovanju, posebno bih želio podsjetiti na prekretnicu u odnosima između Petrove i Markove Stolice, odnosno na zajednička deklaracija koju su potpisali naši prethodnici prije više od četrdeset godina, 10. svibnja 1973. godine. Nakon “stoljeća teške povijesti, “obilježenih povećanjem” teoloških razlika, hranjenih i vođenim ne-teološkim čimbenicima”, i sve većim nepovjerenjem, mogli smo istog dana, uz Božju pomoć, zajednički priznati da je Krist “savršen Bog u odnosu na njegovo božanstvo i savršen čovjek s obzirom na njegovo čovještvo” (Zajednička deklaracija Pape Pavla VI i papa Shenouda III, od 10. svibnja 1973.). Ipak, jednako važne i pravovaljane riječi su one koje neposredno prethode ovoj izjavi u kojoj proglašavamo Isusa Krista kao “našega Gospodina i Boga, Spasitelja i Kralja”. S ovim su riječima, Markova i Petrova Stolica proglasile Isusovo gospodstvo: zajedno smo priznali da pripadamo Isusu i da je on naše sve.

Štoviše, shvatili smo da, budući da pripadamo njemu, više ne možemo misliti da svatko može ići svojim putem, jer bi to bila izdaja njegove volje da svi njegovi učenici “budu jedno … da svijet može povjerovati” (Iv. 17,21). U očima Boga, koji želi da budemo “savršeno” (usp. 23), više nije moguće skrivati se iza izlika različitih tumačenja; još manje iz onih stoljeća povijesti i tradicija, koje su nas jedne drugima otuđile. Riječima svetog Ivana Pavla II., “Nema vremena za gubljenje, u tom smislu! Naše zajedništvo u jednom Gospodinu Isusu Kristu, u jednom Duhu Svetom i u jednom krštenju već predstavljaju duboku i temeljnu stvarnost “(Govor na ekumenskom sastanku, 25. veljače 2000.). Slijedom toga, ne samo da postoji ekumenizam gestâ, riječî i predanosti, nego i već djelotvorno zajedništvo koje, u životnom odnosu s Gospodinom Isusom, svakodnevno raste, ukorijenjeno je u vjeri koju ispovijedamo i stvarno utemeljeno na našem krštenju i našim postajanjem “Novim stvorenjem” (usp. 2 Kor 5,17) u njemu. Jednom riječju, postoji “jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje” (Ef 4, 5).

Stoga se stalno iznova krećemo, kako bismo ubrzali taj željno očekivani dan kada ćemo biti u punom i vidljivom zajedništvu oko Gospodnjeg oltara.

U ovom uzbudljivom putovanju, koje – kao i sam život – nije uvijek ni lako i pravocrtno, ali na koje nas Gospodin potiče na ustrajnost, nismo sami. Prati nas veliki broj svetacâ i mučenikâ koji nas – već u potpunom jedinstvu – potiču nâs ovdje da budemo živa slika “onog Jeruzalema gore” (Gal 4,26). Među njima, se zasigurno, Petar i Marko, osobito raduju našem susretu danas. Velika je njihova povezanost. Trebamo samo razmišljati o činjenici da je Sveti Marko u središte svojega Evanđelja stavio Petrovu ispovijest vjere: “Ti si Krist”. To je bio odgovor na Isusovo pitanje: “A što vi kažete, tko sam ja?” (Mk 8,29). Danas, mnogi ljudi ne mogu odgovoriti na ovo pitanje; a vrlo malo je onih koji to pitanje mogu postaviti, a iznad svega svega nekoliko njih koji na nj mogu odgovoriti s radošću poznavanja Isusa; istom onom radošću s kojom ga imamo milost zajedno ispovijedati.

Zajedno smo, dakle, pozvani biti njegovim svjedocima, nositi svoju vjeru svijetom, poglavito na način na koji ju treba nositi: življenjem tako da se Isusova prisutnost može priopćiti životom te govoriti jezikom zahvalne i konkretne ljubavi. Kao koptski pravoslavci i katolici, uvijek se možemo združiti u govorenju ovim zajedničkim jezikom ljubavi: prije početka karitativnog rada, dobro će biti ako se pitamo: možemo li to učiniti zajedno s braćom i sestrama koji dijele našu vjeru u Isusa. Stoga, stvaranjem zajedništva u konkretnosti svakodnevnog svjedočenja, Duh će zasigurno otvoriti providnosne i neočekivane putove prema jedinstvu.

U tom konstruktivnom apostolskom duhu, Vaša Svetost nastavlja pokazivati istinsku i bratsku pozornost prema Koptskoj katoličkoj Crkvi. Zahvalan sam zbog ove bliskosti, koja je pronašla svoj hvalevrijedan izražaj u Nacionalnom vijeću kršćanskih Crkvi, koje ste uspostavili tako da vjernici u Isusu mogu blisko surađivati za dobrobit egipatskoga društva, u cjelini. Također sam velikodušno cijenio gostoprimstvo ponuđeno trinaestom susretu Međunarodnoga združenog povjerenstva za teološki dijalog između Katoličke Crkve i Istočnih pravoslavnih Crkvi, koji se ovdje održao prošle godine, na Vaš poziv. Obećavajući je to znak da će se sljedeći, ove godine, održati u Rimu, kao potvrda određenog kontinuiteta između Markove i Petrove Stolice.
U Svetom pismu, Petar na neki način čini uzajamnom Markovu ljubav time što ga naziva “sin moj” (1 Pet 5,13). No, Evanđelist i njegova apostolska aktivnost također su bratski povezani sa svetim Pavlom koji je prije mučeničke smrti u Rimu spominjao Markovu veliku korisnost u svojoj službi (2 Tim 4,11) i često o njemu govori (usp. Flm 24; Kol 4,10). Bratska ljubav i zajedništvo u poslanju: to su poruke koje su nam Božja riječ i naše vlastito porijeklo, ostavili. Oni su evanđeosko sjeme, koje se radujemo zajedno zalijevati i – uz Božju pomoć – uzgajati (usp. 1 Kor 3,6-7).

Produbljivanje napretka našeg ekumenskoga puta također je poduprt, na tajnovit i sasvim relevantan način, pravim ekumenizmom krvi. Sveti Ivan nam govori da je Isus došao “kroz vodu i krv” (1 Iv 5,6); te tkogod vjeruje u njega “pobjeđuje svijet” (1 Iv 5,5). Kroz vodu i krv: živeći novi život u našem zajedničkom krštenju, život ljubavi zauvijek i za sve, čak i po cijeni žrtve vlastitog života. Koliko je mučenika u ovoj zemlji, od prvih stoljeća kršćanstva, koji su herojski živjeli svoju vjeru do kraja, radije prolijevajući svoju krv nego da zaniječu Gospodina i da pristanu uz zlo, ili pak uz samu kušnju da se na zlo odgovori zlom! Časni Martirologij Koptske Crkve rječiti je svjedok tome. Čak i posljednjih dana, tragično je i okrutno prolivena nedužna krv kršćana koji se nisu mogli braniti: njihova nevina krv nas ujedinjuje. Najdraži brate, baš kao što je nebeski Jeruzalem jedan, tako je jedan i naš martirologij; vaše su patnje i naše patnje. Osnaženi ovim svjedočanstvom, nastojmo se suprotstaviti nasilju propovijedanjem i sijanjem dobrote, poticanjem na slogu i očuvanjem jedinstva, moleći se da sve te žrtve mogu otvoriti put ka budućnosti punog zajedništva među nama i mira za sve.

Impresivna povijest svetosti ove zemlje ne ističe se samo žrtvom mučenikâ. Čim su prestali drevni progoni, uslijedio je, kao dar Gospodnji, novi i nesebičan oblik života: monaštvo koje je niklo u pustinji. Stoga je nakon velikih znakova koje je Bog nekoć činio u Egiptu i na Crvenome moru (usp. Ps 106, 21-22), slijedilo čudo novoga života koji je u pustinji cvao svetošću. S poštovanjem prema ovoj zajedničkoj nam baštini, došao sam kao hodočasnik u ovu zemlju, koju sam Gospodin voli posjetiti. Jer ovdje je u slavi sišao na brdo Sinaj (usp. Iz 24,16), a ovdje je, u svojoj poniznosti, našao i utočište kao dijete (usp. Mt 2,14).

Vaša Svetosti, najdraži brate, neka nam sam Gospodin dopusti da se zajedno okupimo kao hodočasnici zajedništva i glasnici mira. Na ovom putovanju, neka nas Djevica Marija vodi za ruku – ona koja je Isusa dovela ovdje i koju je velika egipatska teološka predaja, već odavno proglasila za Theotókos, za Majku Božju. U ovom se naslovu združuju čovještvo i božanstvo, jer je Bog u svojoj Majci zauvijek postao čovjek. Neka nas Blažena Djevica, koja nas neprestano vodi k Isusu, savršenoj simfoniji božanskog i ljudskog, još jednom na našu zemlju, donese malo neba.

Izvor; Radio Vatikan

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

− 2 = 2