Svetište Gospe Stomorije: Od 18. stoljeća do danas

  1. Zatišje u 18. stoljeću i burno razdoblje ukidanja beneficija i bratovštine Gospe Stomorije za francuske uprave u Dalmaciji

Razdoblje mirnog života u 18. stoljeću donosi i gospodarski napredak kaštelanskim naseljima. Tako je župna crkva sv. Petra proširena po treći put, dobivši izgled latinskoga križa. Razlog proširenju je upravo demografski porast stanovništva; godine 1726. ovo je naselje imalo 703 stanovnika, što je gotovo za jednu trećinu više u odnosu na prethodno, 17. stoljeće. Nekadašnji drveni oltar u župnoj crkvi iz 17. stoljeća bratovština zamjenjuje novim mramornim (današnjim) oltarom, na čijoj su izradi radili majstori iz Venecije. Biskupske vizitacije govore o novom oltaru bratovštine Blažene Djevice Marije Stomorije pohvalnim riječima, pa ističu lijepe svijećnjake i kandila i ne nalažu bratimima nikakve promjene ili nabavu novih predmeta za oltar.

U to je vrijeme u Kaštel Novome djelovalo 13 bratovština, među kojima je glavna (Velika skula) bila bratovština sv. Petra, patrona župe. Bratovština Blažene Djevice Marije – Stomorije u 18. stoljeću ima 40 članova i nema pisanu matrikulu. Uspostava francuske vlasti u Dalmaciji (1806.-1813.) donosi vanjske poticaje brojnim promjenama u kaštelanskim naseljima.

No represivni karakter tih mjera stvarao je odbojnost Kaštelana prema francuskoj vlasti. Razdoblje je to u kojemu se ukidaju stoljetne privilegije kaštelanskih plemića, ali i bratovštine, i beneficiji. Od nekadašnjih 13 bratovština u Kaštel Novome ostala je jedino ona Presvetog Sakramenta. Unatoč činjenici što su bratovštine uživale veliki ugled u Kaštelima (potvrđuje to i njihova brojnost), nisu bile pošteđene raspuštanja, pa tako ni starodrevna bratovština Gospe Stomorije ni ona sv. Petra (koja je imala ulogu Velike skule), koja je 1795. g. sagradila zgradu Lože za svoje potrebe na Brcu u Kaštel Novome. Određen je postupak ukidanja, tako da su dva predstavnika vlasti zajedno sa županom bratovštine sastavili zapisnik. Najprije su pregledane knjige prihoda i rashoda i utvrđeno stanje blagajne, a potom je popisan cjelokupni inventar bratovštine.

Francuska uprava ukinula je i beneficij Gospe Stomorije, na temelju Dandolove naredbe od 2.listopada 1806. Nakana vlasti ponajprije je bilo preuzimanje zemljišnog posjeda beneficija, oko 17,5 hektara zemlje, koju su dale pod zakup; od tih su prihoda plaćali učitelje u novootvorenoj osnovnoj školi u Kaštel Novome.

Ukidanjem beneficija prekinuta je višestoljetna tradicija izbora njegova upravitelja (nadarbenika). Posljednji upravitelj, don Ivan Vuletin, protivio se ukidanju beneficija Gospe Stomorije, a time i francuskoj upravi, zbog čega je, pod prijetnjom smrtne kazne, pobjegao na Maltu.

  1. Obnova Gospine bratovštine – vjerska i zavičajna zauzetost za svetište Gospe Stomorije

Tijekom druge austrijske uprave (1813.-1918.), odnosno 1842. g. obnovljen je rad bratovštine pod nazivom Bogoljubni Dobročinci slavnog Uznesenja Djevice Marije nazvana Stomorija. Tada je sastavljen i Pravilnik – Red i dužnosti od osam članaka (rukopis). Obnova bratovštine poklapa se s razdobljem cikličkih epidemija kolere koje su harale Dalmacijom, pa tako i Kaštelima. Godine 1836. u Kaštel Novome od kolere je umrlo 11 osoba, a 1855. godine 8 osoba. U tome kontekstu 1861. godine sastavio je Janko Cippico Pismu na čast Blažene Djevice Marije Stomorije u polju Novskome kao prošnje za izbavljenje od kolere.

Bratovština je godine 1900. registrirana kod civilnih vlasti u Zadru; prije toga odobrio ju je Biskupski ordinarijat u Splitu. Dvanaest godina poslije bratovština je tiskala i svoja pravila, po kojima možemo očitavati unutarnje značenje navedenih paragrafa, odnosno priželjkivano duhovno ozračje u bratovštini. U čl. 2 ističe se svrha bratovštine: promicati bogoljubstvo i počast prama Bl. Dj. Mariji, uzveličati i slaviti Njezino Uznesenje na nebo, te nasljedovati Njezine uzorne krjeposti. Dakle, u poniznosti, strpljivosti, blagosti, krotkosti, razboritosti, vjeri, ufanju i ljubavi prožima se i nadahnjuje život bratima. Stoga Pravilnik traži da se bratimi moraju čuvati poroka poput psovanja, pijanstva, bluda, krađe i svega onoga što se protivi Božjem i crkovnom zakonu. Dakle, intencija Pravilnika išla je u tome smjeru, ali bez zapisnika s godišnjih sjednica teško je prosuditi njegovu primjenu u svakodnevnom životu bratovštine, odnosno, unutrašnja odstupanja i otpore, vanjske utjecaje, utjecaj župnika…

Početkom Prvoga svjetskog rata 1914. godine Novljani pokorno i zavjetno prenose Gospinu sliku iz potkozjačkog svetišta u župnu crkvu sv. Petra, gdje će ostati do završetka rata. Procesija s Gospinom slikom išla je tih ratnih godina oko povijesne jezgre Kaštel Novoga; tako su je godine 1916. nosila četvorica kaštelanskih vojnika. Župnik don Ivan Vuletin piše u svome Sonetu kako je potkozjačko svetište pusto bez Gospine slike i vjernoga puka. Nakon završetka rata slika je u svečanoj procesiji uz općem oduševljenje naroda vraćena u svetište. Dva dana nakon prijenosa slike u svetište služena je sveta misa za zdravlje kaštelanskih zarobljenika i njihov sretan povratak kućama.

Osim Gospinih svetkovina na Gospu Snježnu 5. kolovoza, Uznesenje Blažene Djevice Marije 15. kolovoza, Malu Gospu 8. rujna, Ime Marijino 12. rujna te na Sv. Ivana Krstitelja, Sv. Mihovila, Sv. Roka i na Uskrsni ponedjeljak, u svetište Stomorije odlazilo se i tijekom korizme na pobožnost Put Križa. Za bolesnike misa se također često služila u Stomorije i zazivala se njezina pomoć za ozdravljenje najbližih. Pojedini zaručnici svoju privrženost Gospi Stomoriji potvrdili su vjenčanjem u njezinome svetištu. Svake subote težaci su nosili ulje za kandilo koje je gorjelo pred Gospinom slikom, a jedan dječji sastav iz pučke škole upućuje kako su težaci čije su zemlje u okruženju svetišta rado posjećivali Gospinu crkvu i molili se pred njom.

  1. Zavjeti Gospi Stomoriji za dušu, zdravlje i otklon od svakoga zla

Brojne osobe učinile su zavjet Gospi Stomoriji (na što upućuju zavjetni darovi, ex voto), u trenutcima opasnosti za svoj život i život bližnjih, u trenutcima slabosti, klonulosti i tjeskobe, učinu iskrenog kajanja i sakramentalnog pomirenja, ali i zahvale za udijeljene milosti Nebeske Majke te druge nakane. Darivani su zlatni predmeti, odnosno dijelovi nakita koji su bili sastavni dio kaštelanske nošnje: riječ je o zlatnim naušnicama, prstenju, križevima, medaljonima, pribadačama, broševima, trepetalu itd.

Svaki darovani predmet odraz je jedne ljudske sudbine, rijetki su primjeri da nam je poznato ime darovatelja, odnosno onoga koji je činio zavjet Gospi Stomoriji. Sva ta obraćanja odvijala su se u dubokoj nutrini ljudskih srdaca, najčešće bez vanjskog očitovanja.

Usporedno s tim, tijekom stoljetnog odnosa između čovjeka i svetišta nastali su i brojni običaji, pa tako i onaj da se 15. kolovoza odlazi na jednodnevni boravak u svetište Gospe Stomorije i njezino neposredno okruženje. Taj običaj opisuje župnik don Ivan Vuletin 1919. godine: Prenosi se naime do Gospe svaka obitelj za cio dan sa svojom djecom, kuhinjskim posuđem i svim kućnim potrepštinama. Svi idu ujutro a vraćaju se tek uvečer. A neki tu i prenoće pod zvjezdanim nebom ugodne ljetne noći… I nastavlja: Narod silazi i vraća se sa zadovoljstvom i veseljem u srcu – još jednom pozdravlja svoju Odvjetnicu koja čuva njihova polja i mjesta.

U povijesnome hodu ove župe svetište Gospe Stomorije predstavlja siguran put, jer Marija je uvijek put koji vodi do Krista, kaže o. Ante Katalinić, hrvatski mariolog i Novljanin.  Štoviše, bezbrojni primjeri iz života govore o tom odnosu prema Gospi Stomoriji prošlih i sadašnjih generacija, poput 1942. godine, kada je Gospina slika prenesena u župnu crkvu sv. Petra i kada su zvona u tome trenutku slavila unatoč zabrani talijanskih okupacijskih vlasti. Župna kronika navodi da se vijest brzo proširila mjestom pa su župljani cijeli dan dolazili pred Gospinu sliku i molili suznih očiju.

Tu su i događaji u kojima smo i sami sudjelovali, poput svečanog misnog slavlju 1983. godine, koje je predvodio kardinal Franjo Kuharić u svetištu Gospe Stomorije. Još je u nama svježa uspomena na to jedinstveno ozračje i pozdravnu pjesmu pok. Tomislava Antunovića čiji su stihovi budili osjećaj kršćanskog i nacionalnog ponosa: Oče kardinale, danas ste stupili u najsvetiji kutak Lijepe Naše./ Na ovom tlu nikla je naša hrvatska domovina,/ Na ovom tlu nikla je naša katolička vjera./ Ovo Gospino svetište naša su rajska vrata. Pamtimo i svečano obilježavanje 800 godina svetišta 1989. godine ili obraćanje Gospi Stomoriji u teškim trenutcima za spas Domovine od velikosrpske agresije 1991. godine te hodočašće za mir i napredak u Domovini 1993. godine.

Dr. Mladen Domazet, Izvor: Crkva u svijetu

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

+ 28 = 32