Svi sami izabiremo, hoćemo li živjeti po Božju i biti dionici njegove svetosti ili pak ne!

Nositi teško breme navještanja i življenja svoje vjere nikada nije bilo očitije koliko danas. Vjera se promatra kao neki čin koji je zatvoren, privatan, i sve što se čini u vjeri za svijet koji se udaljio od Boga čini se besmislenim.

Današnje vrijeme dovelo je da iz dana u dan slušamo kako svi o svemu znaju. Nema područja u kojem se svi ne stvaljaju u uloge koji im ne pripadaju. Svi sole pamet svima i znaju kako bi netko trebao raditi svoj posao ali zato svoj ne obavljaju. Tolika svjesnost uz toliku inertnost. Možda je i današnje evanđelje jedan od najboljih stvari koje smo mogli slušati i primjetiti.

Danas je došlo vrijeme da se u potpunosti preispitamo: Kome vjerujemo? Što vjerujemo? Zašto vjerujemo? Tko je Bog za mene? Dati odgovor danas sebi je jako rizično jer u sebe valja dobro uroniti i sagledati onu stvarnost u kojoj živimo od koje smo satkani i kamo sebi određujemo put. Naši dani svedeni su na društvo lijepih i interesantnih fraza i obećanja. Osupnuti raznim ponudama i reklamama.

Evađeoski izvještaj koji slušamo danas dio je važne triologije izgovorene u prispodobama. Današnja prispodoba o dva sina upućena je na adresu koja je konkretna. Isus se danas ne obraća apostolima već onima koji su išli uz njega, sjedili s njim kako bi vagali nauk koji naučava. Polemički se postavlja svojim oponentima vodećim liderima tadašnjeg društva i religije. Onima koji barataju s Bogom i božanskim. Koji sve zakone i zapovijedi znaju ali prstom ne miču. Da se tako prispodobiti i nama koji smo u većini ne poučljivi prema božanskim istinama. Te je ova prispodoba upućuje na razmatranje koje nas vadi iz mlakosti vjere i usmjerava nas prema onom zaživljenom i otajstvenom životu po Kristu, s Kristom i u Kristu.

Većinom se mnogi nazivaju vjernicima a kad je u pitanju praksa, nauk vjere, onda je to golema razlika. Teško da ima vjere pa i u obavljanju običaja. Zanimljivo bi bilo pitanje po kome ili čemu današnji čovjek kreira svoju religioznost, svoju vjeru Boga se promatra kao onoga koji nam je potreban samo u određene dane. Kako onda u Kristovo vrijeme tako i danas mnogi prihvaćaju ali ne izvršavaju. Vjera nikad ne zaživi u njima. To je sin koji je obećao poći u vinograd ali se nije uputio. Tu spadaju svi oni koji se na bilo koji način pokušavaju pribrojiti i brzo se oduševe o raznim oblicima današnje vjerske ponude i potražnje. To oduševljenje traje dok traje vjerska zabava a kad treba ući i zauzeti se za otajstveno lakše je ostati u nekom svom kutku koj im je i onako već odavno postao religiozni prostor. Svaki oblik koji je sveden samo na osjećaje doista može dovesti do oduševljenja ali kad iza toga stoji manipulacija sa svetim onda se iz toga i ne može dogoditi ništa kvalitetno. Brza oduševljenja vode prema brzom obećanju ali koja ne drže vodu i nisu dugoga vjeka.

Prava vjera, pravi suodnos prema Bogu sastoji se u djelotvornoj poslušnosti. Onaj prvi sin iako je dao nječan odgovor u njegovom životu dogodio se čin koji je suprotan ljudskoj oholosti. Iako preponosan na sebe prolazi kroz katarzu poniznosti i upućuje se prema vinogradu. Kad iskreno sagledaš stvari ne možeš zatvoriti oči, niti možeš biti ravnodušan. Tada zatvaraš vrata oholosti i ulaziš u prostor Božanske smirenosti.

Ovaj tjedan za nas koji smo povjerovali Kristu daje nam se da svesrdnije prionemo na izgradnju sebe. Ne valja se s ničim rastuživati. Pročišćenje je važno u svakom segmentu našeg života. Ne dopustimo da se uzljenimo i da uzdržavamo i podržvamo licemjerno i lažno vjersko farizejsko ponašanje. Krist stoji ispred nas kao onaj kojem je stalo do našeg života. Svi sami izabiremo, hoćemo li živjeti po Božju i biti dionici njegove svetosti ili pak ne. Evanđeoski odaberimo kreirati svoj život vjere.

Započinje listopad, dana nam je milost dara krunice. Nema ništa ljepše doli kroz razmatranje otajstava ponirati u evanđelja kako bi se suobličili s Kristom kroz njegovu radost da blagoslovi našu, kroz Kristovu patnju da s nama ponese našu, da kroz otajstva svjetla osvjetli naše pute i slavno se suobličimo njemu u uskrsnuću i životu vječnom. Neka nas molitva povezuje i neka odlježe našim srcima, umom i usnama u vijeke.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

16 − 15 =