Treba vremena da prepoznamo Isusovu blizinu i shvatimo da bez njega nema rješenja za naš život

Koliki su ljudi krenuli u tuđinu s velikim očekivanjem da će uspjeti, ali su se razočarani vratili svom prijašnjem načinu života. Koliki su krenuli na školovanje za zanimanje o kom su sanjali i koje su voljeli, koliki su krenuli prema karijeri koja ih ja mamila, ali su nakon neuspjeha bili zadovoljni s bilo kakvim poslom, samo da prežive.

Nakon tri godine velikih nadanja i očekivanja, Petar i ostali učenici ponovno su na Tiberijadskom moru odakle su i pošli za Isusom i idu ribariti. Vraćaju se starom zanatu. Jesu li se ikada mislili vraćati svojim kućama, ne znamo. Sad su tu. I opet su uhvatili svoje mreže, razdirani između razočaranja i nade.

Onom tko nikad u životu nije doživio neko veliko razočaranje i stajao pred bezizlaznom situacijom teško je uživjeti se u stanje učenika te noći. U svoje već ostavljene lađe nisu sjeli s pitanjem, kakav će ulov biti te noći, već ih je više od toga mučilo pitanje: Je li sve bilo uzalud? Je li bilo pametno prije 3 godine ostaviti taj posao i uputiti se za čovjekom koji je razočarao njihova očekivanja? Nakon njegove smrti na križu oni su na kraju slijepe ulice iz koje je jedini izlaz povratak starom zanimanju, ribarskom poslu. Ali kao da su u međuvremenu zaboravili i taj stari posao, jer nekoć iskusni ribari cijelu noć nisu ništa ulovili.

Očito da prva ukazanja Uskrsloga nisu ostavila dubljeg traga na njegove učenike. Trebala su iskustva nemoći daleko od njegove blizine, kako bi u Uskrslom našli nov poticaj za svoje poslanje. Iako je «već svanulo» oni umorni i razočarani cjelonoćnim radom ne prepoznaju Uskrsloga koji im hita u pomoć, već u njemu vide neobičnog stranca, sve dok ga nisu prepoznali u znaku čudesnog ulova ribe i dok učenik kojeg je Isus posebno ljubio nije u ime svih povikao: «Gospodin je»!

Toliko smo puta u životu doživjeli ako ne razočaranje, onda barem zamor u svojoj vjeri. Toliko smo puta malaksali i postali ravnodušni. Možda se i nama ovih dana čini da nije vrijedno truditi se oko evanđelja i da je uzaludno. U korizmi smo donijeli neke odluke i uvjerili se kako je moguće nešto promijeniti, kako Bog djeluje u nama. Međutim kako vrijeme prolazi kao da je to oduševljenje splasnulo. Kao da smo ponovno pali u stare slabosti. I onda nam dođe napast da pomislimo kako se nije vrijedilo ni truditi.

Nije se eto vrijedilo potruditi oko vlastitog jezika, oko vlastite strpljivosti, nije vrijedilo truda oprostiti i pružiti ruku, nije se vrijedilo boriti protiv mana i grijeha. Ionako je sad sve po starom. Jeli sve bilo uzalud!? Možda čak u svojim sumnjama dođeš do toga da pomisliš: ako činiš sve ono što Bog hoće, ne može se živjeti u ovome svijetu. Oni drugi prolaze bolje od nas!?

Kad nam se nameću ova pitanja kao i apostolima, kad se ponovno u svojim sumnjama vratimo na ono staro znajmo: Gospodin je sada s nama! On nas prati svojom ljubavlju i pažnjom. Možda to i ne primjećujemo u svome životu. Možda nam još treba vremena da prepoznamo njegovu blizinu ali i da shvatimo da daleko od njega nema rješenja za naš život, da i mi svoje mreže možemo napuniti samo ako smo poslušni njegovoj riječi i onda kada sve govori protiv toga.

I tamo gdje sam se uzalud mučio, gdje sam frustriran, razočaran, umoran, pun loše volje, tu mi Isus želi biti izvor snage. Tu Isus zahvaća i kaže: «Pokušaj još jednom drugačije! Baci mrežu još jednom na drugu stranu»! Isus nam se u svakidašnjici neće pojaviti i reći: «Pogledaj me, ja sam Uskrsnuli»! No, možemo ga prepoznati kao izvor snage u našoj svakidašnjici, koji nas unatoč uzaludnosti naših napora pokreće dalje i ne da da stanemo. Isus je na kraju taj koji nas poziva, koji nam obećava: «Dođite svi, umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti»! – ja ću vam darovati snagu. «Kada smo na kraju sa svojim silama, s našom nadom, kada su naše mreže prazne kao i naše ruke, tada ti Gospodine, stojiš na obali».

Svake nedjelje čeka nas tu, žerava je spremna, na oltaru. Pruža nam ne pečenu i ne propadljivu ribu, pruža nam sebe. Svoje presveto Tijelo i Krv. Uz nas je Božja riječ, uz nas je Krist Gospodin, koji nas snagom Duha svetoga u euharistiji krijepi, On će nam dati da budemo dostojni poziva na koji smo pozvani.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

34 − = 27