Zašto su zapravo ljudi toliko voljeli toga franjevca?

Svojom skromnom evanđeoskom pojavom u smeđem fratarskom habitu Bonaventura Duda znao je Boga približiti čovjeku tik do njega samoga.

Nakon što je završila misa zadušnica za p. Bonaventuru Dudu, mnoštvo ljudi polako je prilazilo ambonu crkve sv. Franje na zagrebačkom Kaptolu, kako bi dotaknuli i oprostili se od toga legendarnog franjevca, čiji je umjetnički portret stajao tik do ambona s kojega je on izgovorio na tisuće propovijedi. Slikar koji je portretirao p. Dudu jako je dobro oslikao njegovu narav i blagost pa je svatko tko se zaustavio pred njime mogao imati dojam kao da mu p. Duda, čak i nakon oproštaja na Mirogoju i u crkvi, još nešto poručuje.

Zašto su, zapravo, ljudi toliko voljeli toga franjevca? Ne može se reći da je to samo zbog njegove pojave, lika koji gleda s toga portreta. P. Duda nije bio ni maneken ni estradna zvijezda da bi igrao na kartu izgleda, ali je ipak plijenio svojom pojavom. Vidjeti ga izdaleka, na ulici, dok polako hoda u svome habitu, koji gotovo nikada nije skidao, ozarilo bi svakoga koga je poznavao. Susresti ga, zastati s njime i izmijeniti nekoliko rečenica bio je pravi blagoslov toga dana. Čovjek se nikako nije mogao oteti dojmu da razgovara sa živućim svecem, jednostavno zato što je p. Duda zračio Božjom blizinom. Razgovarati s njime, slušati ga i gledati na svakoga je ostavljalo duboki dojam da je Bog blizu, ovdje, nadohvat ruke, svakome dostupan.

Bonaventura Duda naprosto je oko sebe, kamo god je išao i gdje god bi bio, širio Božju nazočnost i ona nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim, bez obzira na to radilo se o pobožnoj bakici, majci s brojnom djecom, redovitim vjernicima iz njegove crkve ili hladnim ateistima i zdvojnim agnosticima, koji su prema njemu ipak pokazivali golemo poštovanje.

Kaže se da ljudi koji nose Krista u sebi to ne mogu sakriti i da će ih svatko prepoznati upravo po tome što zrače neobičnom jednostavnošću i blagošću, milošću i otvorenošću. Naprosto sjaje! Čak će i ljudi koji ne mare za Krista ili čak nikada nisu čuli za njega pred ljudima u kojima živi Krist stati raširenih ruku i osjetiti nesvakidašnju radost. Baš onako kako se čovjek osjećao dok je stajao pred p. Dudom.
Taj Krist kojega je fra Bonaventura nosio svakodnevno u sebi nije bio neki komplicirani i zahtjevni Krist. Taj Dudin Krist nikoga nije gnjavio i određivao mu što činiti, sudio ga i zasijecao kaznama i normama, koje su propisali oni koji su Krista privatizirali za sebe. Ne, to je bio upravo onaj evanđeoski i milosrdni Krist, koji je kroz osobu koja ga je nosila u srcu mirisao mirom i milosrđem. Upravo onim mirisom kakav je oko sebe širio pokojni p. Duda.

A kako je to izgledalo ljudima koji su ga voljeli i slušali, najbolje je opisala jedna njegova Krasanka s Krka, Radmila Borović, prisjetivši se jedne propovijedi p. Dude u kojoj je rekao kako “mnogi misle da do Boga ima jako mnogo stepenica, ali baš i ne mora biti tako”.

“Bog je naš otac, pun ljubavi i milosrđa za nas, svoju djecu. I zato, kada ste umorni i puni briga, sigurno niste raspoloženi moliti krunicu i mnoge Očenaše. Obratite se tada Bogu, kao dijete svojem ocu, nekim svojim riječima, po mogućnosti više puta na dan. Dovoljno je navečer reći, na primjer: Bože, hvala ti što je prošao ovaj dan, što smo svi zdravi. Hvala ti i na mom današnjem trudu u radu jer mogu prehraniti obitelj. Bogu će biti draga ta kratka molitva, isto kao da ste izmolili i mnoštvo Očenaša”, rekao je p. Duda, a gospođa Radmila svjedoči kako su posao, obitelj i kućni poslovi činili svoje pa bi uvečer jedva izmolila Anđele čuvaru, ali zahvaljujući propovijedi p. Dude, prema prilici i potrebi, obraćala se Bogu svojim riječima više puta kroz dan i bila mnogo puta uslišana.

Eto, zato su ljudi voljeli p. Dudu. Zato smo ga voljeli sve ove godine. Jer je svojom pojavom znao Boga približiti čovjeku tik do njega samoga, prispodobiti njegovu blizinu svojom skromnom evanđeoskom pojavom u smeđem fratarskom habitu. I raznositi ga svugdje i svima kamo god bi pošao. Tiho i s osmijehom, razdragano i s milošću, a često i su sa suzama u očima. Zato što je i u onome kojega bi susretao p. Duda vidio istoga onoga Krista kojega je i sam u srcu cijeli život nosio.

Darko Pavičić, Izvor: www.vecernji.hr

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

− 4 = 2