Bez Boga čovjek ostaje na površini!

Iz dana u dan stojimo pred otajstvom svojeg života. U njemu se izmjenjuju mnoge stvari i događanja. Emocije vladaju našim životima. Postali smo preosjetljivi na sve što je osobne naravi. Sve nam se čini kako je mnoštvo onih koji o nama i našem životu postaju prijetnja.

Hodamo ovim svijetom i gledamo koliko je udaljeno ono što je istinsko vezano za čovjeka. Prolazimo jedni pored drugih između nevidljivih jedinki, kao na nekoj traci. Više nema srdačnih susreta. Nema onog lijepog što nas je nekada pa i u najtežim vremenima povezivalo. Ravnodušnost i malodušnost obavijaju ljudsko srce koje traga za onim što je dobro ali se nikako ne snalazi u toj đungli različitih podražaja i ponuda odabrati ono što je doista dobro.

Krist je učitelj za svakog od nas. On je onaj koji ima ljubavi približiti se čovjeku patniku u ovo vrijeme koje je bezglavo kako bi nas uputio na ono što je vrijednost života. Svatko koji ide za Kristom nužno ostavlja svoj život okrnjen grijehom jer samo tako može poći za učiteljem koji je izvor života. Kad se napusti Božje učenje tada je lako prigrliti ljudske običaje. Doista današnja naša vjera kada je pozorno gledamo ona se manifestira običajima. Ponekad je to manifestacija koja u sebi kroz vjersko se čak izruguje vjeri. Netko će svu svoju pozornost postavljati u onom što je nebitno kako bi se kao osjetilo ozračje. Prisiljeni smo robovati takvim izvanjskostima. Svaki blagdan pokušava se komercijalizirati. Sve je svedeno na proizvodnju osjećaja koji se baziraju na običajnoj vjeri.

Farizeji koji su bili stup vjerskog društva koji su krojili norme određivali su da vjera mora biti vidljiva. Vidljiva u obdržavanju čina. Držati običaj bilo je važnije od svega, a početak toga je bilo obredno pranje koje je trebalo iskazati svoju čistoću pred Gospodinom. Kada se vjernik bazira na izvršavanje bez duše čina koji su propisani tada vjere nema. Ajde malo zavirimo svatko u svoju župnu zajednicu osobito ako je povijesna župa i pogledajmo koliko robujemo nevjeri koju nazivamo vjerom. Kao da bi pojedini čini koji su ljudi izmislili trebali biti iznad svega što je Božje naravi i njegovih otajstava. Tako će mnogi častiti običaje skidanja i vraćanja slika i kipova s oltara i ako se to ne učini onda je to u nebo vapijući grijeh. Neki znaju razviti bolesnu teologiju postavljanja oltarnika i njihovih peglanja, jer je to važnije od Boga. Važnije je izvršavanje brojčanih devetnica sa drevnim lekciunima koji iako nerazumljivi netko pošto poto mora pročitati jer ako ne onda svetkovina tog sveca nije bila. Prigodno zračenje zastava, nosanje simbola bratovština, postaje manifestacije vjerske moći koju su pojedinci preuzeli nakon praznine koja im je nestala u prošlim sistemima a sada se nazivaju vjernicima. Nošenje leniti pripadnosti kao da se ide na kakav izbor za ljepotu postaje izvanredni vidljivi status vjerskog bezumlja. Ma sve bi to bilo dobro da ima u tim činim onoga što im nedostaje a to je Bog.

Kako se sve čini da se tradicija očuva za pojedine blagdane onda jer su nam sela opustošila možete vidjeti da svaki vjernik koji je došao na misno slavlje ima u rukama neki rekvizit samo da se održi nešto što polagano izumire. Nešto što ni njihova djeca ne vrše i za to ih nije briga. Ali ako toga ne bi bilo tada je to tragedija. Ukinuli su našu starinu.

Farizeji prigovaraju Kristu kako ne vrši čine koji su oni propisali. Kako je to snažno. Bog ne želi ljude opterećivati ljudskim propisima i bezumljem. I umjesto da se približavamo Bogu po onom što nam je ostavio kao izvor vjere vjernici vjeru promišljeno i dosjetljivo žele obogatiti svojim ponekad čudnim estetskim interventima jer im se to sviđa i to tako mora biti. Ta religijska perverzija samo šteti svemu a najviše onima koji nas gledaju a vjere nemaju. Isus ustaje protiv formaliziranja vjere. Vjera nije nešto izvanjsko. Ona je u ljudskom srcu pokretač svega dobroga. I iz tog onda nastaje djelo koje je bogato Bogom. Sve što je čovjek postavio kao normu ponašanja odvelo nas je i u stanje koje danas kao Crkva prolazimo. Nagrđeno lice crkve proizašlo iz bolesnog ljudskog bezvjerskog perverznog srca. Sve je to duboka udaljenost od Boga. Jer kada se udalji od Boga tada se olako propovijeda sebe. Takvi ostaju na velikim riječima ali skromni na djelima. Takvi pozivaju na ljubav a ljubavi nemaju. Takvi pozivaju na pomirenja a s nikim nisu u miru. Takvi navjestitelji su najočitiji neprijatelji Krista. Farizeji i licemjeri koji jedno govore a drugo čine. Njihova djela ne prate njihov govor. Oni dobro navještaju. Izvorno barataju sa tematikom i terminologijom ali se neadekvatno ponašaju. Vrijednost svakog djela vjere dolazi iz srce djelotvorca. Ako se djelo otkine od djelotvorca olako se izgubi busola i upada u formalizam i farizejštinu. Tada je svako djelo uzaludno. „Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.“ Oslanjati se samo na sebe i svoje snage dovelo nas je da se stalno pitamo što je važnije.

Nastojmo se izdignuti. Očistimo danas svoje srce od estetskog doživljaja vjere. Vjera nije manifestacija moći – gledaj koliko nas ima. Vjera je snaga koja pokreće čovjeka na dobro i samo dobro. Isus ne želi da čovjek živi u svijetu „glupo“ i nesvjesno. On potiče da proradi čovjekova savjest, jer tek tada čovjek biva kvalitetniji i više je čovjek. On ne sudi po vanjštini i izgledu kao mi u kojem izlistavaju se brojčanici koliko tko vrijedi već se osvrće i zalazi u nutrinu kako bi pronašao stijenje koje tinja kako bi ga razgalio za život i nanovo probdio buktinju vjere. Čovjek je dobar ili zao po svojoj duši. „Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.“ Bez Boga je nemoguće biti blažen. Bez Boga je nemoguće biti smiren. Bez Boga čovjek ostaje na površini koja je u trajnoj mijeni i svojoj neistinitosti. Isus je upućen prema unutarnjem čovjeku. Unutarnji čovjek vapije za spasom. Unutarnji čovjek je određen za vječnu sreću. Promislimo o kvaliteti naše životne vjerske prakse u svjetlu naših djela. Zagledajmo se koliko smo ogrezli u farizejštini i djelujemo brzo i odmah. Pročisti nas Gospodine i probudi nas u dubini naše nutrine. Oslobodi nas od proizvoljne vjere koja nas udaljuje od tebe. Budi nam novi zamah da se ostavimo onoga što je tebe nedostojno i vrati nas u luku istine kojoj si ti začetnik.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

34 − 28 =