Bez Isusa bi povijest čovječanstva bila nezamisliva, a vjera, kultura, umjetnost i ostalo potpuno osiromašeni!

Bolje je biti podoban nego sposoban? Pomalo čudna teza, ali istinita. Svijetom, i raznim institucijama vladaju mediokriteti, a ne spososbni ljudi. Tako je to u raznim sferama čovjekova života u našem društvu, a isto tako u svjetskim razmjerima.

Potvrdu za ovu tezu možemo pronaći vrlo brzo u povijesti hrvatskog naroda, u književnosti i politici. Sjetimo se samo montiranog sudskog procesa blaženom kardinalu Alojziju Stepincu. „Kao svjedoci tužiteljstva sudjelovali su samo Hrvati. Budući da nadbiskup nije želio svoga advokata, po službenoj dužnosti dodijeljeni su mu branitelji Ivo Politeo (branio je Josipa Broza u Bombaškom procesu) i mason Natko Katičić. Politeo, iako nije bio religiozan čovjek, svoj posao je korektno odradio i u obranu nadbiskupa napisao je tridesetak stranica. Mason Katičič je u obranu nadbiskupa Stepinca napisao svega tri stranice. Interesantno je da je nakon Politeove smrti 1956. godine njegova supruga molila odvjetničku komoru za pomoć jer nije imala sredstva da zakopa pokojnika, dok je Katičić završio svoj život u velikom stilu, kao član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.“ Mladen Lojkić „Vladari svijeta“, Daruvar 2006. godine, str. 318.

Tko je u ovoj priči podoban, a tko sposoban? Jasno je vidljivo da je dr. Ivo Politeo sposoban odvjetnik, a Natko Katičić mediokritet i podoban čovjek kao mason za ondašnji politički sustav. Sjećam se da smo kolega i ja ciklostilom umnožili 80-tih godina prošlog stoljeća nastup (ad verbum) na sudu dr. Ivana Politea. Taj smo ciklostilom umnoženi govor dijelili besplatno studentima. Oni koji su ga pročitali, rekli su da je nastup bio bravurozan, fantastičan. Ivo Politeo, iako nije bio vjernik, dao si je truda i sa svih aspekata fantastično branio blaženog A. Stepinca. A političkom sustavu podobni mediokritet, mason Katičić je jedva napisao tri stranice obrane. Znao je kako će sudski proces završiti i sigurno govorio u sebi: „čemu se truditi“, već se zna sudska presuda. Podobni ili sposobni? Podobni u ljudskim očima završavaju slavno, a sposobni i nepodobni jadno. Kako je ta činjenica u povijesti hrvatskog roda bila često vidljiva? A.G. Matoš, veliko ima hrvatske književnosti bio je sposoban, ali ne i podoban mnogim zagrbačkim tiskarsko – nakladničkim kućama. Odbijali su objavljivati njegove radove. Tko? Mediokriteti i podobni ljudi za ono vrijeme vlastima i kapitalu.

Što je bolje biti podoban ili sposoban, procijenite sami. Zar i danas nije tako? Koliko ima podobnih mediokriteta u svim institucijama hrvatskog društva? Ima ih na tisuće. Događa se da po političkoj liniji jedan učitelj vodi društvenu firmu o kojoj nema blage veze. Paradoks. Događa se da podobni, kako se kaže: „velečasnog uče moliti Oče naš“ Pojednostavljeno rečeno, politički podobni su stalna opasnost, „mina“ sposobnima koje žele eliminirati na bi oni sjeli na mjesto, u fotelju sposobnih. Politička podobnost i položaj je nekima važniji od osobne vjere, obitelji i čitavog hrvatskog naroda. Kako drugačije objasniti da silni katolici u Hrvatskom saboru glasaju za Istanbulsku konvenciju. Paradoks. A sposobni Hrvati odlaze u pečelbare, ili čame negdje u kutu, u nekoj maloj kancelariji. Sposobni u životu imaju svoje ideale, ciljeve koje žele pod svaku cijenu ostvariti. Ti su ideali toliko jaki da su voljni svladavati svaku prepreku na putu: siromaštvo i odbačenost, prezir, etiketiranja, razne podvale i prepreke. Ne boje se oni nikoga i ničega. Koliko samo dugujemo zahvalnosti takvim osobama: našim braniteljima koji su goloruki, ili vrlo slabo naoružani branili našu domovinu. Mnogi podobni su u to vrijeme postajali ratni profiteri. Teško je sa strane promatrati sposobne i njihove ideale za koje su kadri ginuti, i podobne koji egocentrično misle na samog sebe. Sjetimo se samo pjesme: „Za ideale, ginu budale…“ Biti podoban je cool, a biti sposoban velika glupost. Što je danas cool ? Kako se može postići dobra vrhunska karijera? Kako se ponašati i živjeti? Ako želiš osobni prosperitet, blistavu karijeru trebaš biti protiv vlastitog naroda, eurofil, globalist i pobornik novog svjetskog poretka, nove svjetske vlade.

Što je takvim podobnicima cilj? Sposobni šute, jer misle da je to nemoguće, na duge životne staze. Cilj je stvoriti “planet bez nacija sa zajedničkim tržištem, kontrolom populacije, zajedničkim monetarnim fondom bez gotovine, kako bi naši vladari u svakom trenutku znali s koliko novaca raspolažemo, i ono što je najvažnije, s jednom vladom. Ona bi bila Vlada najbogatijih, onih koji su i stvorili „novi svjetski poredak“, a vladalo bi se autokratski i despotski s apsolutnom fizičkom i psihičkom kontrolom svakog pojedinca jer bi se prethodno izvršilo globalno razoružavanje država, a vojna moć bi bila isključivo u rukama svjetske vlade. Možda ovakva budućnost nekome izgleda neuvjerljivo i suludo, ali takva vlada postoji već i danas i ona i danas vlada na taj način, samo još uvijek ima neprijatelja, još uvijek nije pokoren čitav svijet pa to čini sofisticirano, skriveno, zakrabuljeno i u svojim bijelim janjećim rukavicama. „ Vladari svijeta“ str. 240. Ljudsko – hedonistički gledano, bolje je biti eurofil, globalist, mason, ali zdravo moralno gledano, bolje je voljeti obitelj koje te je rodila, narod kojem pripadaš, i Crkvu po kojoj se spasvaš. Kako prepoznati Hrvate koji su podobni novom svjetskom poretku i vladi? Oni su vrlo bučni, smetaju ih hrvatske zastave, hrvatski transparenti, borba za čistoću hrvatskog jezika, smeta im pokojni F. Tuđman, ne vole branitelje, traže i nađu ustaše tamo gdje ih nema. Socijalizam sa petokrakaom i parola „Proleteri svih zemalja ujedinite se“ još im je uvijek pod kožom jer oni su interncionalisti i globalisti. Oni žele biti „seljaci“ te jedne autokratske tvorevine. Draže im je biti podoban, nrgo sposoban. Jer ako si sposoban, čemu ti to, moraš biti globalist, pripadnik države bez granica koja melje nacionalne entitete. Zato se ne treba čuditi da se nekima priviđaju ustaške zmije, a niti mnogim novinarima koji su popularni, a pišu prikriveno, u rukavicama tako da unose nemir i podjele među Hrvatima. Oni su samo hedonisti koji su podobni i sretni što ih ljudi, čitatelji hvale. Ne pitaju se gdje je prava istina. Istina je voda duboka. A gdje je prava istina? Istina je da povijest ne pamti podobne, nego sposobne. Tko se još sjeća Natka Katičića i drugih podobnih iz njegova vremena. Svi su čuli i znaju za  blaženog A. Stepina, dr. Ivu Politea.

Uostalom, ako smo vjernici, zapitajmo se da li je Isus bio podoban? Nije bio podoban ni rimskim, a niti židovskim vlastima i institucijama. Neki bi rekli današnjim žargonom da je bio „buntovnik“. Zato što nije bio podoban, svaki dan je slušao oštre prigovore farizeja, pismoznanaca, pa i samih svojih učenika. Bez Isusa bi povijest čovječanstva bila nezamisliva, užasno osiromašena vjera, kultura, umjetnost, gotovo sve, a nije bio podoban. Povijest neće pamtiti Katičiće, Josipoviće, Mesiće. Ali će pamtiti dr. Ivu Politea, kraj zemaljskog života kardinala Alojzija Stepinca; umro zbog bolesti i velikih patnji. Zato biraj; hoćeš li biti podoban ili sposoban? Što ti je draže, klanjati se čovjeku zbog torbe eura ili kuna. Ili ćeš reći, ja sam slobodan i imam talente, sposobnosti koje će Bog nagraditi već u ovozemeljakom životu. Bolje je poput A. G. Matoša biti u stanju života na pozajmicu, nego li da danas – sutra kažu ljudi, on je bio prodana duša, osoba koja je mislila tuđom glavom, jer je željela steći karijeru uz pomoć podobnosti, a ne sposobnosti.

Budimo Božji originali, ne kopije. Neka nam nadahnuće bude Isusova originalnost i originalnost mnogih svetaca tijekom crkvene povijesti. Ni, oni nisu bili podobni u svom vremenu, svojim institucijama, pa su čak dobivali crkvene kazne poput padra Pija, don Boska i drugih. I na kraju! Ipak je bolje biti sposoban nego podoban.

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

− 4 = 2