Bez osobne promjene cijele osobe ne može se dogoditi Božji silazak u našu životnu stvarnost!

PONEDJELJAK, 4. NEDJELJA DOŠAŠĆA

Približili smo se svetkovini Isusova rođenja. Sa svim silama obavljamo posljednje priprema u kojima pomno gledamo što još nedostaje za svečarsku proslavu ili da nismo koga zaboravili u pripremi darova.

Sve činimo kako bi se u tom potrošačkom društvu što bolje približili jedni prema drugima. No današnja čitanja ponovno nas pozivaju na stvarnost koja se ima dogoditi. Događaj Ivanova rođenja prethodi Isusovom rođenju. Uloga Ivana Krstitelja je vrlo važna jer on ispunja ono što prorok Malahija naviješta nadahnut duhom Božjim. „Evo, šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite.“ Naša priprema kojim mi kao sudjelujemo je više vizualna izvanjska za oko privlačna. No nama je danas potreban glasnik koji će nas protresti i dati nam jasan stav koga iščekujemo, kome se nadamo i tko je onaj kojega očekujemo. Ivanov poziv je biti glasnik koji neumorno i danas poziva na snažnu, korjenitu, životnu promjenu. Bez promjene mentaliteta i života nema Kristova rođenja.

Bez osobne promjene kompletne osobe nema ništa. Ne može se dogoditi Božji silazak u našu životnu stvarnost. Jer stari čovjek uvijek žali za egipatskim loncima na svim razinama. Svatko se od nas vraća na staro upravo zato što nismo u stanju započeti novi neopterećeni život. Stari nas grijesi taru i ostavljaju u strahu. I umjesto da donesemo korjenite odluke koje su nam na spasenje svoje odluke donosimo na temelju onoga što naši strahovi bruje. Svoju smo vjeru sveli na bajkovitost ukrasa. Ukrasi ne ispunjaju čovjekovu težnju za promjenom oni stvaraju privid da je nešto drugačije no sve ostaje isto. Iste navike, isti grijesi, isto ponašanje iste reakcije ista poniženja. No ako nastavimo takvim načinom u nama se ne događa ništa što čovjeka može učiniti sretnim. Ni jedan izvanjski dekor ne može donijeti zadovoljstva. Jer ono kako mi to prezentiramo samo je odraz onoga za čim težimo ali se ne usudimo izdignuti i krenuti putem obraćenja. Sve ono što živimo zapravo govori o našim nedostatcima, o onom za čim žudimo i ono što je duboko sakrito u nama. Uljepšavanje svega oko nas je samo vapaj koliko želimo biti okruženi dobrim i lijepim. I usprkos svojoj želji kao da nemamo dovoljno snage izdignuti se i zauzeti se za sebe.

Kako je teško živjeti u vlastitoj samoobmani. Kako je tužno podržavati svoju životnu laž i sve njoj podložiti. Tako živeći mislimo kako nikome ne škodimo no sebe udaljujemo od Božje istine. Doista nam je svima potrebna promjena da nam se razvežu usta jer smo zanijemili poput Zaharije. Zanijemili smo na istinu na živo svjedočanstvo. Sve prešutno odobravamo. Šutimo na nepravdu na taj je način opravdavamo. Šutimo na krive optužbe i krivokletstva i tako sudjelujemo u istom grijehu. Prilagođavajući se vječno nekom ili nekima poradi sitnih interesa zatvorili smo usta istine. Uvijek u nekakvom strahu živimo skrivajući se da nas netko ne prokaže ii da se ne zamjerimo. Zanijemili smo jer nismo povjerovali. A onaj koji ne vjeruje on i ne svjedoči.

Ovom vremenu potrebniji su nego ikada glasnici nade. Glasnici koji će pronositi radost i poticati sve oko sebe na novu blagoslovljenu stvarnost da je Bog s nama. Da je on dionik našeg života i da nas prati na svim putovima života, nedostaje nam naša snažna dobra volja biti na raspolaganju Bogu da preko nas nastavi svoje divno djelo spasenja. „Ivan mu je ime!“ Yehohanan mu je ime. Bog je milostiv to mu je ime. Pozvanost svakog od nas jest upravo ovo pronositi ovo ime. Prenosit da je Bog milostiv i da nas poziva k sebi na izvor milosti. Danas se odvažimo razvezati spone zamrlosti u sebi i krenimo vjerno slijediti i svjedočiti da je Bog s nama da je on jedino veselje našega života.

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

8 + = 14