Biskup Pavao Žanić – život i djelo

Pavao je rođen u Kaštel Novom, 20. svibnja 1918. god. od oca Jerke i majke Tone r. Franić. Osnovnu školu je pohađao u Kaštel Novom (od 1924. do 1929.) Školovanje nastavlja u sjemenišnoj gimnaziji u Splitu (od 1929. do 1937.) gdje i maturira. Filozofsko – teološki studij nastavlja na splitskoj Teologiji (od 1937. do 1941.) Za svećenika ga zaređuje mjesni biskup Kvirin Bonefačić u Splitu, 1. lipnja 1941.god. Mladu misu slavi nakon sedam dana u Splitu. Pavao kao mladi svećenik osobito se ističe propovjedničkim i glazbenim talentom.

Nakon položenog posljednjeg ispita iz teologije  31. prosinca 1941. god. primio je dekret za župnika u Srednjem Selu na otoku Šolti. Od kolovoza 1943. god. brine za mjesta Donje Selo i Maslinica. U rujnu partizani zauzimaju Šoltu, naroda nestaje, a župnik se sklanja u svoju rodnu župu. U jesen 1944. god. don Pavao se vraća na Šoltu i ostaje osam godina. Od srpnja 1952. god. premješten je u župu Rogotin na ušću rijeke Neretve. Idućih sedam godina čini sve što može u svojoj i okolnim župama koje su privremeno ostale bez svećenika.

Od kolovoza 1959. god. postaje župnik u splitskoj katedrali sv. Duje. Vrsnim propovijedima don Pavao nastavlja veliko djelo bivšeg katedralnog župnika don Mladena Alajbega. Don Pavao obnavlja župnu kuću, nabavlja elektronske orgulje, organizira pučke misije te postaje biskupski delegat za redovnice u biskupiji. Postaje počasni kanonik stolnog kaptola 16.11.1959., a prepozitom kaptola postaje 1965. god. U jesen 1969. god. postaje rektor malog sjemeništa u kojem predaje francuski jezik.

Papa Pavao VI. don Pavla Žanića imenuje 9. prosinca 1970. god. biskupom koadjutorom (s pravom nasljeđa) Mostarsko- duvanjske biskupije. Za biskupa je posvećen 2. svibnja 1971. u Mostaru od biskupa Petra Čule i suposvetiteljima nadbiskupom vrhbosanskim Smiljanom Čekadom i nadbiskupom splitsko- makarskim Franom Franićem. Tom svečanom događaju bio je nazočan i zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić. Za svoje biskupsko geslo biskup Žanić uzima svoje mladomisničke riječi na latinskom: „In fide, spe et caritate“ (U vjeri, nadi i ljubavi). Samo dva dana nakon posvećenja biskup Čule izdaje biskupu Žaniću dekret i imenuje ga generalnim vikarom za biskupije Mostarsko- duvanjsku i Trebinjsko – mrkansku sa svim pravima i dužnostima. Pomaže biskupu Čuli u gradnji nove katedrale i na brizi za svećenički pomladak. Pavao Žanić je obavljao dužnost biskupa koadjutora gotovo cijelo desetljeće (1971. – 1980.)

Pavao Žanić preuzima upravljanje biskupije 14. rujna 1980. i ulaže snage u rješavanje „hercegovačkog slučaja“ koji je pravno završen papinskom odlukom Romanis Pontificibus od 1975. god. a stvarno nije proveden ni dan danas. Od početka svoje uprave biskupijom prati „međugorski fenomen ukazanja“ te je ustanovio dvije komisije od 1982. do 1986. godine vjerno braneći Gospinu čast, dostojanstvo Crkve i odlučno niječući  bilo kakvu vjerodostojnost ukazanja i poruka u Međugorju.

Godine 1980. biskup Žanić je u Mostaru ustanovio izdavačku kuću Crkva na kamenu (uskoro 450 brojeva) koja je uz redoviti mjesečnik tiskao i 144 knjige. Godine 1982. god. biskup Žanić udara temelje Biskupijskom karitasu. Godine 1984. sagradio je Svećenički dom u Bijelom Polju. U Mostaru 1987. pokreće Teološki institut (235 dipl. vjeroučitelja). Biskup Žanić je odlukom Svetog oca neko vrijeme (1988. – 1990.) obavljao dužnost apostolskog administratora Dubrovačke biskupije. Pri biskupskoj konferenciji bio je i predsjednik Vijeća za obitelj.

Za 13 godina upravljanja biskupijama, msgr. Žanić je zaredio 29 biskupijskih svećenika i osnovao 5 novih župa od čega 4 u Mostaru. Ratom u Bosni i Hercegovini 1992. god.  pogođene su i njegove biskupije, uništen Svećenički dom, teško oštećena katedrala u Mostaru, spaljen biskupski dvor i potpuno uništene biskupove knjige i kućna imovina. Navršivši 75 godina života, 20. svibnja 1993. god. Svetom ocu daje odreknuće od službe te se umirovljuje u ljeto iste godine. Po vlastitoj želji Pavao Žanić se vraća u svoj Kaštel Novi gdje uz brigu svoje rođene sestre Jerke, koja ga je pratila kroz   svećeničko, biskupsko i umirovljeničko vrijeme, boravi do svoje smrti 11. siječnja 2000. godine. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u Kaštel Novom.

Godina biskupa Žanića otvorena je sv. Misom za pokoj njegove duše 19. svibnja 2017. u župnoj crkvi sv. Petra ap. u Kaštel Novom. Svetu misu predvodio je msgr. Marin Barišić, nadbiskup splitsko- makarski. Prigodnu riječ je uputio msgr. Ratko Perić, biskup mostarsko- duvanjski.

Biskup Žanić je 1991. godine dao intervju pod naslovom Od Kaštela do Mostara povodom 50 godina misništva (pozdravno pismo mu je poslao i Sveti otac Ivan Pavao II.) u kojem govori kako je vrlo teško prihvatio službu biskupa koadjutora u Mostaru. Piše: „Znao sam da će mi služba biskupa biti gorka, ali ni izdaleka ovoliko gorka i teška.“ Opisuje dan kada je posvećen za biskupa (2.5.1971.). Zanimljivost se dogodila na samom kraju slavlja kada se zapjevala Lijepa naša, a koju je intonirao sam biskup Žanić.

Povodom umirovljenja biskupa Žanića u kolovozu 1993. biskup Ratko Perić mu je čestitao na djelatnoj ljubavi prema svima, što se u rješavanju problema držao zakona Božje pravde i ljubavi, na nadljudskoj strpljivosti, na herojskoj obrani časti Bogorodice Marije, na čvrstoći vjere u Božju providnost, gledajuću u plamenu koji je gutao plodove njegova rada i zalaganja. Biskup Pavao mu je odgovorio da mu u ruke predaje biskupiju koju samo službeno napušta, ali neće prestati moliti za nju, njegovog nasljednika, sve svećenike i redovnike, redovnice, za svećenički pomladak i cijeli puk.

 

Biskup Žanić – promicatelj kršćanske obitelji

Povodom 50. god misništva i 20. god. obljetnice biskupske službe, biskup Žanić u svom Zborniku objavljenom u Crkvi na kamenu ističe svoje dvije životne ljubavi koje on doživljava kao dva „plućna krila“ kraljevstva Božjega. To su Crkveno jedinstvo i obiteljsko zajedništvo. Biskup jasno uviđa da je glavna kriza obitelji u krizi djelatne vjere. Zato biskup pišući i propovijedajući po župama ističe da budućnost naše vjere uvelike ovisi o budućnosti naših obitelji. Stupajući na dužnost upravljanja biskupijama 1980. god. govori da je njegov program rada Isus Krist i njegova Crkva. Zauzima jasno stajalište o encikliki pape Pavla VI. Humanae vitae (Ljudski život) posebno u promicanju obitelji, bračnog morala, odgovornog roditeljstva i borbe protiv kontracepcije i pobačaja. Biskup zna govoriti: „Pa kada čovjek i poklekne i popusti, neka to nazove slabošću ili grijehom, a ne nečim naravnim. Ne može se ukidati ideal kršćanske obitelji zato što ima rastava i loših obitelji.“ Biskup Žanić 1984. godine osniva Katehetsko- obiteljsko vijeće.  Donosimo 5 naglasaka iz biskupova života kako on ocjenjuje stanje obitelji: 1. Žalost bez pesimizma (Žalosno stanje današnjeg čovjeka nije isto što i pesimizam) 2. Ženidba bez priprave (nepromišljeno sklapanje braka) 3. Zdrava obitelj uz borbu i žrtvu (Medijski sadržaji danas ubijaju stid i osjećaj grijeha promovirajući seksualnu slobodu i užitak bez ograničenja) 4. Kontracepcija i pobačaj kao genocid naroda (Ondje gdje nema djece, nema ni duhovnih zvanja, a to znači odumiranje Crkve) 5. Krivnja i bivšeg režima (legalizacijom razvoda i pobačaja). Zaslugom biskupa Žanića umnožavaju se filmovi i dijele po župama: Pobačaj- ženina odluka, Fatima i Film o prirodnom planiranju obitelji. Tiskaju se knjižice Radosna bračna plodnost, Zavolimo svoje dijete, Naša obitelj moli i roman Rastavljena koju biskup prevodi s francuskog jezika. Preporučuje župnicima priručnik Rastimo u ljubavi kao dobru pripravu zaručnicima za brak.

 

Biskup Žanić – odnos prema svećenicima

Biskup Žanić kao novoimenovani biskup govori: „Prihvatio sam tu tešku i odgovornu službu u vjeri, nadi i ljubavi. Pod tim geslom velikodušno darivam sebe Bogu, dragom hrvatskom narodu u Hercegovini i svima s kojima će se ovdje susresti.“ Među onima s kojima će se susresti svakako su njegovi prvi suradnici- svećenici. Biskup zna što piše u Zakoniku crkvenog prava (kanon 384.) da kao biskup s posebnom brigom prati svećenike koje neka sluša kao pomoćnike i savjetnike, neka štiti njihova prava i brine se za njihovo uzdržavanje. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Mostaru, u malom sjemeništu i bogosloviji ima više od 100 polaznika, a sredinom osamdesetih godina (nakon 15 godina) jedva nešto preko 30 polaznika. Biskup potiče na molitvu za svećenička zvanja koja su u opadanju, moli župnike da šalju ministrante na duhovne vježbe, da održavaju vjeronauk ne samo kao pripravu za sakramente već i za starije srednjoškolce i studente.

 

Biskup Žanić – pastoralac

Biskup Pavao u svom pastoralnom djelovanju isticao se kao vrstan propovjednik i kateheta. To su bile biskupove izvrsnosti još dok je djelovao u rodnoj Splitskoj nadbiskupiji. Njegov nadbiskup Frane Franić ga imenuje za voditelja pučkih misija. Pravila dobrog propovijedanja su: vještina govorništva, jednostavnost, konkretnost, kratkoća govora, vlastito uvjerenje, strast za Isusa i duše uključujući odgovarajuću slikovitost sa životnim primjerima koji se doimlju. Čim je došao u Mostar 1971. i imenovan za biskupa koadjutora stavlja se svim župnicima na raspolaganje da posjeti župe i propovijeda. Po župama je održavao pučke misije i duhovne obnove. Dojmljive su bile korizmene kateheze uz prikazivanje filma o Isusovoj muci. Veoma važno mjesto u biskupovu pastoralu zauzimala su i hodočašća. Od biskupijskog hodočašća u Rim 1975. godine do hodočašća u Mariju Bistricu 1984. godine. Spominjemo još hodočašća u Lurd, Padovu, Solin (1976. – proslava 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata), Herceg Novi, Asiz, Nin (1979. – proslava Branimirove godine i 11. stoljeća vjernosti papi). Biskup piše: „U mnogim mladim dušama uzdrmani su temelji vjere, kršćanskog morala, smisla života i u Božju dobrotu. Mnogi ne vjeruju u grijeh ni u kaznu za grijeh.“ I zato živo preporučava ponovnu i trajnu evangelizaciju koristeći pri tom katolički tisak, predavanja, pučke misije i vjeronauk.

 

Biskup Žanić i misije

Dekret II. vatikanskog koncila Ad gentes (O misijama) i enciklika Fidei donum (Dar vjere) upućuju na misijsko djelovanje Crkve koju su biskupi Čule i Žanić u potpunosti ostvarili upravljajući biskupijom. Mnogo svećenika i franjevaca odlaze u misije u Kongo, Tanzaniju, Etiopiju,… Bisup Žanić daje mogućnost odlaska svećenicima u misije koji iskažu želju za tim. I sam biskup Žanić u kolovozu 1983. godine boravi u afričkim zemljama Tanzaniji i Zambiji u posjetu našim misionarima.

Zaslugom biskupa Žanića sva milostinja preko svetih misa u bisupijama na nedjelju Dobrog Pastira stavlja se na raspolaganju Biskupijskom misijskom centru u Mostaru.

Uoči Cvjetnice 1992. godine tisuće Hrvata vjernika bježe iz svoje biskupije zbog rata (početak rata u BIH je 4.4.1992. kada je izdana opća mobilizacija). Na ljeto iste godine biskup Žanić na Jelsi (Hvar) služi misu na kojom se okupljaju njegovi prognani vjernici iz Hercegovine. Radost zbog susreta i suze (kao oca i djece) izmjenjivali su se na tom susretu.

 

Utemeljitelj biskupijskog caritasa

Biskup Žanić je dekretom od 17.kolovoza 1982. god. utemeljio Biskupijski caritas u Mostaru. Ciljevi su bili: posvješćivanje brige za ovu djelatnost, animiranje župnika da dostave imena potrebitih, pomoć siromašnima i bolesnima, suradnja s kršćanskim i ostalim dobrotvornim ustanovama, suradnja s ostalim Caritasima (posebno istaknuta suradnja s Zagrebom i Rimom), osnivanje drugih karitativnih ustanova (Dječji vrtići, Starački domovi,…). Za prvog ravnatelja izabran je don Ante Komadina. Tu su bile i poteškoće jer tadašnja komunistička vlast nije bila naklonjena, a na zamolbu da se plaća manja poštarina za brojne kutije humanitarne pomoći (slalo se u misijske zemlje, Kosovo, Makedoniju) dobivao se odgovor: „Caritas! Nikad nismo čuli za to! Što vam je to!“ Uprava Caritasa preko lista Crkva na kamenu poticala je vjernike na darivanje posebno u vrijeme došašća i korizme. Caritas pomaže i siromašnije obitelji s više djece u nabavci školskih knjiga. Djelovanje Biskupijskog caritasa nastavila se u ratnim neprilikama. Biskup Pavao piše: „Hrvatski narod se bori na tri fronta; oružana borba, borba protiv laži na Hrvate i borba za natalitet.“ Spaljena biskupova zgrada i uništena katedrala u Mostaru narušili su zdravlje biskupa Žanića. Organizira se njegov prijevoz za Split. Iz Splita odlazi u Rim kod sv. oca Ivana Pavla II. gdje ga obavještava o stvarnom stanju u svojoj biskupiji. Vraća se u Hercegovinu i upravlja biskupijama iz župe Kruševo. Papa Ivan Pavao II. već u svibnju 1992. imenuje mostarskim biskupom koadjutorom svećenika Ratka Perića. Biskupsko ređenje održano je 14.rujna 1992. u Neumu. Sveti otac Ivan Pavao II. u srpnju 1993. god. prihvaća kanonsku ostavku biskupa Žanića zbog navršenih 75 godina života. Msgr. Ratko Perić postaje biskup Mostarsko- duvanjske biskupije 1. kolovoza 1993. god.

 

Utemeljitelj teološkog instituta u Mostaru

Biskup Žanić dekretom od 24.10.1987. godine osnovao je Teološki institut (trogodišnji  studij) u Mostaru, kao temeljitu duhovno- vjersku i teološku formaciju vjernika laika. Otvaranje Instituta i svečano misno slavlje održano je šest dana kasnije uz nazočnost prvih 45 upisanih studenata. Uporište i poticaj za taj korak biskup Žanić dobiva na Biskupskoj sinodi 1987. godine u Rimu koja je raspravljala o poslanju vjernika laika u Crkvi i svijetu, a i cijela ta godina proglašena je Godinom laika. Institut priprema laike za stručan rad ne samo na području crkvenog  i duhovnog, nego društvenog i kulturnog života. Predavači na Institutu bili su i kvalificirani svećenici franjevci. Institut ubrzo doživljava dva teška udarca: jednogodišnju zabranu rada već nakon mjesec dana djelovanja (iako su isti instituti slobodno djelovali u Zagrebu, Splitu, Ljubljani,…) i dvogodišnji prestanak djelovanja zbog velikosrpske agresije u BIH. Ujesen 1988.god. Institut ponovo počinje s radom pod imenom Vjeronauk za odrasle, a dvije godine kasnije vraća prvobitni naslov. Od jeseni 1992. – 1994. Institut ne radi zbog ratnih sukoba. Krajem 1991. godine Institut dobiva svoj prvi Statut. Završeni studenti dobivaju diplomu profesora vjeronauka. Godine 2009. mijenja naziv u Teološko- katehetski institut i uvodi se petogodišnji (3+2) studij. U posljednjih 30 godina Institut je pohađalo više od 600 studenata i studentica od čega su proizašla 243 diplomirana vjeroučitelja.

 

Crkva na kamenu

Biskup Žanić dobro je razumio poruku II. Vatikanskog koncila i dekreta Inter mirifica o ulozi medija u Crkvi. Prvi potez novog biskupa bio je pokretanje list Crkva na kamenu koji je počeo izlaziti jednom mjesečno od Božića 1980. god. u nakladi od 5 tisuća primjeraka. Prvi glavni urednik postao je župnik u Trebinju don Ivica Puljić. Zašto naziv Crkva na kamenu?  List izlazi u krševitoj Hercegovini, a kamen asocira na svetopisamski tekst u kojem Isus Petra naziva Kefa, a znači stijena, kamen. Kako se list počeo tiskati u doba komunizma postojala je dvostruka cenzura tekstova koja su se trebala mijenjati prije izlaska u tisak. Do danas su se na mjesto glavnog urednika uz Ivicu Puljića izmijenili don Ante Tonči Komadina i don Bože Goluža. Crkva na kamenu ima svoju web. stranicu na internetu od 2007. god. i svoj portal od 2016. god. List i danas unosi optimizam, postaje orijentir u crkvenim stavovima i poticaj na pastoralno djelovanje.

 

Gradnja katedrale u Mostaru

Od samog početka 1967. godine (četiri godine prije dolaska biskupa Žanića u Mostar) vode se pregovori o lokaciji gdje bi se gradila katedrala u Mostaru. Vlast je predlagala da to budu prostori izvan naselja, što crkvena vlast nije prihvaćala. Tek je 1974. godine Biskupija dobila građevinsku dozvolu za izgradnju katedrale. Novoizgrađena katedrala posvećena je 1980. godine u čast Blaženoj Djevici Mariji, Majci Crkve.

Na inicijativu biskupa Žanića 1981. godine pokreće se akcija izgradnje Svećeničkog doma za umirovljene svećenike u sjevernom dijelu Mostara (Potoci- Bijelo Polje). Dom je završen i blagoslovljen 1.10.1984. U njemu ima mjesta za 14 svećenika, a brigu o Domu preuzele su časne sestre iz reda Školskih sestara sv. Franje.

Biskup Žanić vizionarski planira gradnju još nekoliko objekata: od svećeničke grobnice, izgradnje Kulturno- duhovnog centra sa Zbirkom umjetnina, bibliotekom, arhivom i dvoranama, Povijesnog muzeja Mostarske biskupije i nove tiskare sve do izgradnje novih župnih crkava. Mnogi izgrađeni objekti i briga biskupa Žanića za duhovni rast Crkve u Hercegovini nažalost stradali su u posljednjem ratu.

 

Međugorski fenomen

Od 25. lipnja 1981.godine traju „navodna“ Gospina ukazanja šestorici djece u Međugorju. Komunistička vlast brani okupljanje vjernika i prijeti franjevcima. Biskup Žanić prolazi put od: a) otvorenosti u traženju istine u međugorskom fenomenu b) preko nevjerice do c) odbacivanja tkz. Gospina ukazanja u ovoj hercegovačkoj župi. Biskup Žanić zauzima otvoreno i oprezno stajalište uz nakanu pronalaženja istine. U komunikaciji sa franjevcima i vidiocima postupa razborito s uvjerenjem u mogućnost otkrivanja nadnaravnosti ukazanja. U prvim priopćenjima biskup jasno iznosi stajalište ne donositi sud o ukazanjima i odlučiti se za korištenje djelotvorne šutnje. Biskup izdaje pisanu Izjavu za javnost gdje brani vidioce da nisu podgovoreni i ne izmišljaju laži. Izjava završava rečenicom: „Ako je ovo djelo od ljudi propast će. Ako je od Boga, neće ga moći uništiti.“ Uskoro stiže i drugo priopćenje naslovljeno Pred odgovornošću. Na stavove biskupa Žanića posebno utječu određene neistine u iskazima vidjelaca, u „Gospinim porukama“ po kojima su neposlušni franjevci u pravu (ne prihvaćaju suzdržanost u izjavama oko „ukazanja“, pogotovo za vrijeme sv. misa u župi), a biskup proglašen odgovornim za nered u Hercegovini. Svoj stav objavio  je 25.7.1987. god. na propovijedi u Međugorju. Biskup Žanić osnovao je komisije za ispitivanje i istraživanje događaja u Međugorju. To su: Dijacezanska komisija (1982-1984.), Proširena dijacezanska komisija (1984. – 1986.) Biskupska konferencija tadašnje Jugoslavije godine 1987. god. osniva treću komisiju koja 1991. donosi priopćenje: „Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazivanjima i objavama.“ Biskup Žanić ostaje ustrajan u svom stajalištu, ali uvijek otvoren za argumentirani dijalog.

 

Hercegovački slučaj

Prije 140 godina (1881. godine) još nije bila uspostavljena crkvena hijerarhija u Hercegovini. Rijeka Neretva dijeli na zapad- Hercegovački apostolski vikarijat s franjevcima na župama i na istok- Trebinjsko- mrkansku biskupiju s dijacezanskim svećenicima u župama.

Papa Leon XIII. sredinom 1899. godine potvrđuje postojanje 37 župa pod novom crkvenom upravom, od čega 25 pripada franjevcima. Nova biskupija ima pravo osnovati još 12 župa. U lipnju 1923. Rim izdaje Reskript kojem tadašnjem biskupu fra Alojziju Mišiću podjeljuje ovlast da do daljnjega zatraženi broj župa dade franjevcima. Tako franjevci uz 25 dobivaju još 27 župa na upravljanje. U travnju 1942. god. don Petar Čule imenovan je novim mostarsko- duvanjskim biskupom. Novi biskup traži dokidanje Reskripta (dokinut 1965.god.) jer se povećao broj dijacezanskih svećenika. Novi pregovori oko raspodjele župa nisu ostvareni. Novoimenovanom biskupu koadjutoru Pavlu Žaniću 1971. god. povjerava se rješavanje „hercegovačkog slučaja“. Biskup osniva mješovitu komisiju, ali bez rezultata. Postignut je dogovor da se krene u Rim i tamo iznesu stavovi prepuštajući odluku Vatikanu.

Godine 1974. papa Pavao VI. izdaje dekret Romanis Pontificibus. U dekretu se poimenično spominje raspodjela župa i njihovo upravljanje. Dekret nikada nije proveden. Biskup Žanić pokazuje dobru volju, ali dogovori se ne poštuju pa se 1978. god. obraća samom papi Ivanu Pavlu II. za pomoć u rješavanju problema. Ni nakon razgovora sa Svetim ocem nije bilo pomaka. U siječnju 1993. dolazi do osnivanja novih četiriju župa (župe dobivaju imena 4 evanđelista) na području katedralne župe  u Mostaru. Dolazi do nezadovoljstva među franjevcima pa i nereda. Ipak je potpisana zajednička izjava između novog biskupa koadjutora  Ratka Perića i franjevačkog provincijala Drage Tolja. Za vrijeme zadnjih događanja oko „hercegovačkog slučaja“ biskup Žanić je bio na liječenju u Splitu i uskoro šalje papi molbu odreknuća nad upravom hercegovačkih biskupija zbog navršenih 75 godina života. 1. kolovoza 1993. u mostarskoj katedrali biskup Ratko Perić postaje Žanićev nasljednik. Pavao Žanić se umirovljuje i nastanjuje u rodnoj župi Kaštel Novi gdje boravi do svoje smrti.

Izvor: Crkva na kamenu

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

37 − = 31