Bog doista hoće da svi ljudi budu spašeni i opredijele se za njegovu vječnu ljubav!

Svatko od nas današnjih vjernika pomalo je ravnodušan prema usmjerenosti za životom vječnim. Uvijek računamo na Božje milosrđe. U njega se pouzdajemo i nekako nam je to prvo što pomislimo.

No usprkos svega današnji čovjek koji je uzljubio zemlju i zemaljsko kad se tiče nebeskog odmahuje rukom. Ono što je kao gore to je u nekom drugom planu. Dok smo ovdje u tom opipljivom svijetu to nam je prioritet. Kao ono što možemo svojim osjetilima doživjeti to je život a to ostalo to su kao nekakve bajke. Sve treba probati, sve treba doživjeti. To gore to je samo neka priča tih nekih ljudi koji nas žele strašiti. I upravo zbog takvih stavova postavlja nam se osnovno pitanje. Da li kršćani danas vjeruju uopće u život vječni? Na dušni dan i svetkovinu Svih svetih rijeke se slijevaju na groblja. Taj dan to postaje društveni invent. Dobro je biti viđen. Lako se da zapaliti ta svijeća, no ona u sebi mnogima ne nosi nikakvu simboliku doli kakvog običaja. Oni kažu da im je to mrtvi dan no za nas vjernike to je spomen dan svih vjernih mrtvih ili još snažnije, jasnije dušni dan.  Eto ajmo i to napraviti velikoj je većini u mislima. No nama vjernicima nije ni do običaja niti do bezdušnosti. Iako je ovom svijetu Isus Krist smetnja i obmana jer nas budi od svih naših krivih stavova i vlastitih proizvoljnih tumačenja. Upravo jer nam stvaramo svoje stavove udaljavamo se sve više od istina koje nam daje Bog. Nije to nikakav znanstveni napredak. Znanost je već sama o mnogim fenomenima donijela empirijski svoj pravorijek. Naravno oni koji se ne mogu s tim pomiriti oni te zaključke marginaliziraju i obmanjuju sami sebe i svojim vlastitim željama obmanjuju druge. Isusu nije u interesu nikoga od nas strašiti. On je onaj koji je u zajedništvu s Ocem i poznaje jako dobro naše životne situacije.

Zato i današnje pitanje koje mu postavljaju iz mnoštva dobiva novu dimenziju. Dimenziju koja današnjim vjernicima smeta. „Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?“ Tako i mi uvijek poput vječne djece pokušavamo odmjeravati koliko i kako možemo s Bogom se ponašati. Poput djece ispitujemo roditeljsku strpljivost. Kalkuliramo u svim svojim situacijama bez obzira što smo svjesni da sve što radimo radimo sebi. Iako ponekad mislimo da Boga treba pridobiti za svoju stvar. To Bogu nije potrebno. Bogu nisu potrebne naše isprazne molitve jer su u svemu malodušne i uvijek kalkuliraju. Mnogi će se zavjetovati, sve živo nabrajaju, a kad prođe opasnost ili nedaća malo vremena onda se zavjeti zaborave. Sve je to u našim životima naučeno. Kako se ponašamo prema svojim najbližima, tako se ponašamo i prema Bogu. U obitelji više ne vlada poštovanje. Nema osnovne ljubavi koja je žrtva. Svatko je samo fokusiran na sebe i svoj vlastiti egoizam. Takvi smo u svemu. Bilo da je to u obitelji bilo kod poslodavca, bilo kod liječnika, bilo u crkvi. I upravo zbog svog vlastitog egoizma i vječnog ugađanja sebi što će nam ta dimenzija neba. Za to će se kao pobrinuti taj neki u kojega kao vjerujem. Lako ću to s njim srediti jer on ipak nema dobru memoriju. Njemu sigurno neće smetati to što sam ja se iživio.

Kršćanski put nije formalizam, nego plemenito življenje u ljubavi i zajedništvu. Zato ova nedjelja postavlja pitanje naše budućnosti, budućnosti svijeta. Pitanje je naše nade i naše priprave, naše budućnosti. Jer nada nije pasivno iščekivanje, nego aktivno pripravljanje. Naš ljudski život je vrlo kompleksan. Ako ga ne izgrađujemo s Bogom tada postaje još kompleksniji. Valja iskreno priznati da smo svi mi zlopamtila. Svaki onaj koji nam je stao na žulj kad tad dođe na tanak led u kojem likujemo i vraćamo uvredom. Nažalost to nije kršćanski. Svatko od nas se izgrađuje. Svatko je tvorac samoga sebe. Sposobni smo iz svojeg života formirati čovjeka dobrote, ali i nečovjeka, sretno i nesretno biće, uspjelo i neuspjelo, spašeno ili upropašteno. Mi se bez Boga ne možemo odgojiti. Više puta tražimo sebe izvan sebe pa susrećemo svoje lažne slike. Više puta se strašimo postaviti pitanje nad samim sobom, da ne bi u sebi otkrili možda ne čovjeka nego nečovjeka. I toga se strašimo. Danas nitko ne prihvaća primjedbe. Svatko je sam sebi kriterij. A ovakav mentalitet ne naviješta dobru budućnost. I tko će doista na koncu uspjeti? Tko će se spasiti? Sada smo osjetljivi na Božju ljubav i Božju brigu za sve nas više nego li na zastrašivanje.

Bog ljubi sva stvorenja. Ipak, čovjek odlučuje hoće li surađivati s Bogom. I u tome je sve. Velika je naša odgovornost. Na nama je naša odgovornost za budućnost i vječnost. To ne ovisi ni o tvom župniku, ni biskupu, niti od državi, ni političarima već o samo tebi. Bog doista hoće da svi ljudi budu spašeni, da se opredijele na Vječnu ljubav. U svakom slučaju reklamiranje sebe kao vjernika ne spašava, kao ni formalizam izvršavanja običaja. Samo istinski život vjere vodi prema svojem ispunjenju i ostvarenju, prema spasenju. Realni život upoznaje nas s božanskim vrijednostima. Ne vrijedi govorenje “Gospodine, Gospodine”, ako nema i života kao što ga živi Gospodin. Isusove riječi nadilaze svaku ideologiju. Samo ljubav spašava, ljubav otvara vrata Neba. Na upit koliko će se ljudi spasiti, Isus ne odgovara. On upućuje na našu vlastitu odgovornost. Realno govoreći, Isus govori da svatko sam sebe osuđuje i nagrađuje, odnosno svatko sebi otvara vrata vječnosti. Po Stvoritelju mi smo usmjereni prema svojoj punini i svojem ostvarenju, prema svojoj Vječnosti. Na nama je odgovornost ako ugasimo vatru vječnosti koja je u našoj duši. Bog nam je vječno svjetlo, putokaz i pomoć da uspijemo. Otvarajmo svoja srca prema onim vrednotama koja nam je ostavio Bog. Ne vodimo se preuzetnošću Bog će nas spasiti a ja ću kako ja hoću već se otvorimo i pomučimo za svoje spasenje. „Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’“

 don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 81 = 87