Bog je naša najjača okosnica!

Božji su putovi nedokučivi ukoliko nismo zainteresirani za njih. Naša ravnodušnost uvijek je ona koja nas odvlači od velikih Božjih djela i sve oko nas upravo radi naše nezainteresiranosti nema nikakvog učinka.

Previše smo se dali ovozemnosti. Život nam svima prolazi u znatiželji o tuđem životu i tu se spetljamo jer ne znamo odvagnuti no što nam je bitno. A život jako brzo prolazi. I jer ne prepoznajemo Božju blizinu Božja dijela umislili smo kao vjernici da nam je Bog daleko da nas ne razumije da ne poznaje naše životne situacije u kojima svakodnevno grcamo. Izranjeni od svega zabavljamo se onim što je većini zabava i nadamo sebi da se izgradio u ono na što nas Bog poziva.

Bog je naša najjača okosnica. On je onaj koji je uvijek pored nas kao naš najdragocjeniji pratitelj i prijatelj. Koliko li je samo godina Elizabeta Marijina rođakinja nosila na sebi stigmu koju joj je dao čovjek. Stigmu u kojoj i sama kaže da joj je Bog se udostojao skinuti sramotu s nje. Uvijek se nekoga stigmatizira. Nečije mane postaju predmetom poruge. Umjesto da ljudima budemo potpora i pomoć kao da jedva čekamo da im se narugamo, najgori je grijeh za svakoga kršćanina ruganje, sarkazam, ironija, ponižavanje, ismjehivanje jer to nije ni vjerskog ni ljudskoga dostojanstva. Kako znamo biti okrutni očituje se kroz našu bahatost ponižavanja. I ne ponižavamo mi tada onoga koji na svojim plećima nosi teret drugčiosti već se direktno izrugujemo Bogu na čiju smo sliku svi stvoreni. Na sebe smo osjetljivi. Smatramo se da smo svete krave. Nitko u nas nasmije dotaknuti. Izvlačimo se na svoju oholost govoreći o svojoj pre-emotivnosti pre-osjećajnosti. No ako jesi toliko pre-osjećajan zašto to ne znaš pokazati prema drugom. Prema onom koji je nezaštićen javno osramoćen.

Koliko smo mi daleko od Božje blizine. Koliko smo sebe udaljili vršeći djela suprotna od noga što nam je Bog dao. Sve koristimo samo kako bi sebe opravdali a drugog podčinili. Možda je važno da se ne govori o nama nego uvijek je bolje govoriti o drugom. Važno je sebe dovesti u red. Došašće je svima nam novi početak. Početak pročišćenja koji nam je toliko potreban da ne srljamo više u svoju propast. Jer za svaku riječ ćemo odgovarati pred Bogom. Nijedna situacija koja nema opravdanja pred Bogom traži objašnjenje. Tada nema izvlačenja niti opravdanja da tako svi žive da tako svi rade. Što će nam kroz ovo vrijeme darovi kad ljubavi među nama nema. Što će nam vanjština kako bi prikrili vlastito prokletstvo proračunatom darežljivošću.

U rođenju Ivana Krstitelja nagoviješta se novo vrijeme. Vrijeme u kojem se oni koji su iz znatiželje pristupili Bogu samo na razini dnevnoga trača ostaju razočarani. A onima koji prianjaju u Boga spoznavanju da nam je dano novo razdoblje na milost obraćenja. Uputimo se ususret svojemu Gospodinu. Mi danas postanimo radosni navjestitelji Božjih istina i Njegove milosti. Ne bojmo se biti drugačiji. Biti ljudi velike vjere. Ljudi poštovanja. Ljudi razumijevanja. Ljudi ljubavi po mjeri Isusa Krista. I neka naš život bude oličenje svetosti da ove dane rođenja Gospodinova provedemo u veselju i radosti.

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 52 = 59