Bog koji nije iznevjerio

U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj: »Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«

Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.« (Mk 12, 38-44)

Hram je za Židova uvijek bilo mjesto Božjeg prebivališta. On je bio znak da je Bog prisutan u svojem narodu i da ga narod može u bilo koji tren zazvati. Učiniti nešto za Hram isto je što i učiniti nešto za Boga. Lako nam je zamisliti kako su ti bogataši prilazili riznici i ubacivali novac da ih se vidi te ljudi o njima dobro kažu. Htjeli su, naime, promicat svoj ugled među ljudima. Tada dolazi starica. Prilazi istom Hramu, istom Bogu i sve što ima ubacuje u tu riznicu, ne znajući što će sutra bit. Upravo će nju Isus pohvaliti jer, dok su oni svi dali da sebe uzveličaju, ona je Bogu sve dala. Dok oni sebi daju, ona se Bogu daruje. Logika je bogataša govorila: »osiguran sam, znam da imam sigurno sutra, mogu malo i u svoj ugled uložiti«, a njena vjera je govorila: »Ne znam što će sutra biti, ali Bog koji me nikad nije iznevjerio neće ni sad«.

Upravo se u tome krije otajstvo ovog ulomka evanđelja. Ona je dala »sav svoj žitak«. Cijeli život je Bogu darovala. Koliko često se samo možemo uhvatiti kako Bogu dajemo od svoga suviška? Molitva nam dolazi u zadnjim trenutcima dana – zadnja stvar koja nam padne na pamet. Bogu dajemo ono »ostalo« vrijeme. Ostavljamo mu ostatke kao da bi bez njega išta imali. Pritom često govorimo kako vjerujemo u Boga. Ali lako je vjerovati da Bog jest. Lako je sebe tješiti u onim rijetkim trenucima kada se susretnemo sa vlastitom prolaznošću. Tada razmišljamo kako ipak postoji neki Bog pa će valjda i od mene nešto biti kada umrem. Ali povjeriti mu cijeli život, sada i ovdje s njim planirati, njemu u svemu vjerovati, to već zahtijeva kršćansku hrabrost.

Dok sam razmišljao o ovom evanđelju često mi je na pamet padala Majka Terezija. Novca nikad nije imala niti je materijalnu sigurnost poznavala. Jedino što je imala jest vjeru da je Bog ljubi i želju da mu ona ništa ne uskrati. Mi prečesto trčimo za drugima. Tražimo priznanje i ljubav od ljudi, a zaboravljamo koliko nas Bog voli. Bojimo se ostati bez te tuđe ljubavi. Zaboravljamo da, makar nas nitko drugi i ne volio, Bog nas voli. Dopustiti da nam to bude dovoljno jest naš izazov. Suprotstaviti se onima do kojih nam je najviše stalo, čije mišljenje najviše cijenimo kako bi se založili za Božju stvar, znajući da ćemo od njega primiti sve što nam treba to je zahtjev današnjeg evanđelja. A Bog koji nikada nije iznevjerio neće ni sad.

fra Robert Kavelj, Izvor: http://fra3.net

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 4 = 1