Bog nas definitivno i doslovno ljubi

Evanđelje je radosna vijest koja svoj smisao dobiva u uskrsnuću. Ništa više nije isto i sve je jasno. Na ime Isusovo neka se prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika jer je on Gospodin koga je Bog proslavio i jedino je u tome Imenu moguće spasenje.

A uvjet da bismo upoznali i prihvatili pravog Isusa, koji je doista uskrsnuo u našim životima, jest da ga ljubimo i zapovijedi njegove čuvamo. Isus hrabri apostole, obećava im Duha Branitelja, govori im o ljubavi, a onda sve začini riječju „zapovijedi“, da suvremenom čovjeku padne mrak na oči. Ali Isus doista misli ozbiljno, nema nam druge. No, već nam je na samome početku “lakše” jer njegove zapovijedi “nisu teške”, ljubiti Boga i čovjeka. “Samo dvije” zapovijedi koje govore o ljubavi. Ma predivna riječ ta ljubav.

Gdje je istinska čovjekova koncentracija ljubavi i ljubljenja?

Isus kao da nije svjestan kome govori jer danas ljudi, kršćani, “primjenjuju tu riječ kao od šale jedni na druge”, da ne kažemo i na Boga. Zato je svijet prepun različitih zala i kreativnosti moralnih devijacija, da se možemo pitati gdje je ta silna istinska čovjekova koncentracija ljubavi i ljubljenja. Gdje je nestao čovjek koji je spreman prihvatiti Spasiteljev ozbiljan, ali tako jasan uvjet: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati?” Isus kao da je govorio doista samo svojoj družini, a ne svim ljudima. Posebno ove riječi zaobilaze, čini se, oni koji sebe smatraju prema potrebi elitom kršćanstva pa se s vremena na vrijeme sjete svoga krsnog lista i mašu njime kao zastavom identiteta vlastite (ne)vjere kako bi prikupili simpatije mnogih i stekli ugled. Ali zapravo su vukovi u janjećoj koži, jer zapovijedi njegove ne čuvaju…

Neću vas ostaviti siročad

No, ne mislim se zadržati i trošiti vrijeme onoga koji će možda baciti oko na ovaj tekst, kao kritičar kršćanskog paradoksa i fundamentalizma, nego se osvrnuti na jednu mnogo važniju i pametniju činjenicu – povjerenje u Isusovu riječ: “Neću vas ostaviti siročad.” Meditirajmo i usadimo u svoje srce i život ovo Kristovo obećanje. Bog nas definitivno i doslovno ljubi.

Naišao sam na priču o svećeniku koji je htio nastupiti pred vojnicima, ali kako mu to nije bilo dopušteno dosjetio se i kupio za svakog vojnika ručno ogledalce. I na nekoliko tisuća njih otraga ispisao tekst iz Ivanova evanđelja: “Bog je tako ljubio svijet da je dao svog Sina, da svaki koji u njega vjeruje ima život vječni.” A ispod još dodao poruku: “Ako želiš vidjeti koga Bog voli, okreni ogledalo.” Mi smo ti koje on ljubi. Na nas se odnose njegove riječi: “Neću vas ostaviti siročad.” No, pitanje je vjerujemo li mi doista da nas Bog ljubi, voli i ne ostavlja nas kao siročad? Razna neprijateljstva, međusobna nepovjerenja i podmetanja, nerazumijevanje, ravnodušnost i danas okružuju Kristove učenike. Prisiljavaju ih na prilagodbu, pod raznim vidovima, logici ovoga svijeta.

Kršćanin ne živi po logici ovoga svijeta

Međutim, nismo siročad, nismo sami i napušteni, bez jakosti i snage duha. Naprotiv, Isus Krist je s nama, šalje nam svoga Duha Branitelja, Duha Istine koga svijet ne poznaje, niti ga želi upoznati, no ako živimo po Božjem zakonu i ljubimo Boga svoga svim srcem i dušom, mi ga prepoznajemo u našem životu. Isus nam jamči sigurnost i želi da budemo sigurni u „drugog Branitelja“. Onaj kršćanin koji je slobodan, odrastao u svojoj vjeri, koji želi i nastoji učiti ljubiti, može upoznati Duha kojega nam Isus daruje. Takav kršćanin je stvarni nositelj nade i ljubavi, mira i optimizma u svijetu. Kršćanin ne živi po logici ovoga svijeta jer u suprotnom postaje bezličan, neuvjerljiv i neautentičan. Uloga mu je da utemeljen na osobi Isusa Krista bude nositelj nade koja je u njemu. On program kraljevstva Božjega i osobu Isusa Krista ne nameće nikome, nego blago i s poštovanjem nastoji živjeti u svijetu dobre savjesti, uzorna života, s ljubavlju prema Bogu i čovjeku, ne čineći zlo, nego dobro, ne stvarajući nemir, nego mir. To je metoda svakog kršćanina – kako objasniti nadu koju nastoji živjeti milošću Božjom.

Gledaj kako se ljube

Riječi “ljubiti” i “imati” su usko povezane. Ljubiti znači čvrsto prijateljstvo. Ljubiti i voljeti, znači poštivati i čuvati, a to su pak bitne vrline svakog čovjeka, posebno kršćanina. Ljubiti Boga i čovjeka znači čuvati i poštivati Božje zakone i ljudsko dostojanstvo. Tek tada je moguće i samo na takav način zadiviti svijet kao u prvoj kršćanskoj zajednici kada su ljudi nekršćani komentirali život kršćana riječima: “Gledaj kako se ljube”, kako se vole, kako imaju ljubavi jedni za druge, kako praštaju, kako se međusobno pomažu, kako su puni nade, radosti i optimizma.

Ali oprez, jer često se dogodi da oni koji se “rastapaju” od ljubavi prema Bogu preziru druge zbog njihove “slabe” vjere. Prezir pak isključuje ljubav i vjeru. Nema duhovnosti bez poniznosti. A nama ostaje obaveza da u ovom svijetu budemo, kako kaže sv. Petar, “odgovor svakomu koji zatraži obrazloženje nade; ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju. Ta uspješnije je trpjeti čineći dobro, nego čineći zlo.” Bravo Petre! Zato daj Gospodinu ono malo više, ljubi i čuvaj!

vlč. Darko Rogina, Izvor: Pastoralmladih.hr

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

95 − = 85