Bog s nama računa kao s dovršiteljima stvaranja svijeta!

Suvremena kultura grčevito se otima, bori se i bježi od Kristove poruke.

Svima je danas važno biti sretan. Sreća je ono što bi kao trebalo obilježavati naš napredni životni standard. No kad pogledaš lica oko sebe, prolaznike ili one koji kao ležerno sjede u ugostiteljskim objektima zapravo na njihovim licima nema nikakve sreće a kamo li radosti. Poneki smiješak nazire se kao pokazivanje dentalne plastike. Svi su zaokupljeni sa sobom. Slušalice u ušima. Mobiteli u rukama. Pomno namještanje za selfi.  A kao našli su se na čašici razgovora. Nema veze za društvo koje je pored tebe. Važno je biti prisutan a potpunoma odsutan.

Uz sav taj trud koji je uložen od vanjske prezentacije i pomno odabranih društava pompozne građanske aristokracije ništa ne donosi ostvarenje života. Važno se tagirati, označiti, obznaniti. Pokazati izvor svoje sreće. Jer očito je važno proizvesti zavist kakvu takvu. Cijeli taj današnji hedonistički sistem sveden je na samo prezentaciju i bahato pokazivanje moći. Važno je pokazati svoju kreativnu pompoznu manifestaciju. To što iza te pompoznosti stoji grcanje u kreditima i sve što s tim ide to nema veze. Bitno je ostaviti dojam. Neponovljivi dojam. Čudno je to kud smo zašli u svojim životnim željama. Sve što nam se pokazuje kao izvor radosti života i sreće je kratkotrajno. Sve što se kupi već je onog trenutka kad se izašlo iz trgovine postalo staro i neupotrebljivo. Stalna potrošnja i ostvarivanje medijskih želja koje će nas vinuti u neko važnije središte zbivanja samo je trenutno. Potrošnja je postala novi narkotik kratkotrajnih uživancija. I kao svaka ovisnost samo tjera mase na što veće povećavanje standarda potrošnje kako bi se čovjek usrećio.  A sreće nigdje. Nema je više ni u alkoholu, nema je više ni u bilo kojem narkotiku, nema je u razvratnostima. Toliko sreće a sreće nigdje.

Sve što čovjek proizvodi kao sreću završi uvijek sa životnom tragedijom u promašenosti života. Uvijek nam se u životu događa da zakompliciramo život i sebi i drugim. Toliko se puta otrgnemo od onoga koji je Središte našega života te počnemo nepromišljeno srljati, uvjereni da s nama svijet započinje i završava. Nekada nam naše velike i ideje i revolucionarne zamisli znaju zastrti i zamutiti pogled na svakodnevicu, na one nazovimo usputne događaje i ljude na koje smo navikli pa onda je postalo normalno ako ne i očekivano da nam drugi iskazuju pažnju. Toliko toga očekujemo od drugih i uopće se ne sjetimo zahvaliti ili razmisliti počinje li im to kakove poteškoće, treba li njima možda pomoć, oslonac, rame za plakanje.

Jedna od poruka današnje nedjelje koju nam Isusu upućuje jest da više držimo do naizgled malih svakodnevnih, uobičajenih stvari. Možda na prvi pogled izgledaju beznačajne ali upravo one čine život ljepšim i sadržajnijim, sretnijim. Nemojmo zamišljati da ćemo mijenjati sebe a potom i svijet velikim preokretima. Da će se događati veliki i nazovimo revolucionarni pomaci u našem životu. Upravo preko malih stvari događaju se veliki događaji. Primijetiti potrebe drugoga, prepoznati nevolju u kojoj se našao, biti pripravan odazvati se nadahnuću Duha Svetoga u poticaju na dobro, jest u našem životu tako jednostavno a tako rijetko prakticirano. Potrebno je rasti u osjećaju za drugoga, rasti u naizgled malim stvarima, jer Bog s nama računa kao s dovršiteljima stvaranja svijeta i izabire nas kao suradnike u izgradnji njegova kraljevstva pravde, ljubavi i mira.  Prošao je zemljom čineći dobro. I svojih dvanaest učenika poslao je u svijet da čine ono što je on činio. I rekao im: «Tko napoji jednoga od onih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista kažem vam, neće mu propasti plaća»

Jednostavna je i zapravo laka Kristova zapovijed. Treba uporno činiti dobro, ne zanoseći se nekakvim velebnim djelima. U slici one čaše hladne vode Isus nam pokazuje kako nas malo napora može koštati neko dobro djelo, a da ono ipak bude veliko. Što nas u životu košta osmjeh? Što nas košta lijepa riječ? Koliko nas košta nešto malo vremena posvećenog drugome u usporedbi s onim koje potratimo pred tv-ekranom? Koliko li nas strašno puno stoji jedna čestitka ili telefonski poziv? Koliko god smo slabi i grješni imamo iskustvo da smo činili dobro, da smo čovjeku pomogli. Zar tada u nama nije srce gorjelo; zar se tada nismo osjećali više ljudi; zar se tada nismo osjećali bliže i Bogu i ljudima? A kada smo i mi nešto slično doživjeli od drugih zar nam cijeli dan nije bio ljepši?

Nismo li u utrci života koje nam nameće ovo vrijeme i društvo zaboravili na one male stvari koje život čine ljepšim i podnošljivijim. Nažalost u utrci za velebnim djelima nismo li pomalo zaboravili biti ljudi, ljudi srca i duše? A tako je, kaže nam riječ Božja, malo potrebno da bi čovjek imao mir, zadovoljstvo i sreću.

Kaže priča: Jedan pobožan učitelj Evanđelja Kristova imao je tri svoja učenika. Dugo su živjeli skupa i proveli mnogo vremena u učenju i razmatranju. Kad su bili dovoljno spremni učitelj ih spremi da šire Evanđelje. Nakon dvije godine rada oni se ponovno vrate svome učitelju. On ih posjeda oko sebe te ih poče pitati što su dosad učinili. Prvi reče: „Ja sam napisao knjigu i prodao je u pet tisuća primjeraka“. „Ti si svijet napunio papirom“ , reče mu učitelj.

Drugi reče: „A ja sam propovijedao na preko stotinu mjesta!“ „Ti si svijet ispunio riječima“, reče učitelj. Konačno je došao red na trećega. On stidljivo reče: „Ja nisam ništa posebno i veliko učinio. Samo sam jednoj starici svako jutro donosio vodu s izvora. Ona to nije mogla jer je bila stara i nemoćna“. Učitelj ga pogleda, nasmiješi se i reče mu: „Ti si svijet ispunio ljubavlju. Najbolje si širio Evanđelje Kristovo.“ Odvažimo ovaj svijet učiniti radosnim. Kroz žrtvu ljubavi ostvaruje se sreća. Sreća je darovati sebe u potpunosti.

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

2 + 8 =