Bogojavljenje – odvažiti se krenuti u tu avanturu gdje je naš Bog

Sve smo više svjesni kako je kod nekih kršćana neko nesvakidašnje ponašanje uzelo sve više maha. Oko nas vlada neka čudna klima u kojoj se kršćani suživljavaju sa svim religioznim novotarijama. Sve i svašta se želi ubaciti u vjeru.

Tako u jednoj razvijenoj kršćanskoj zemlji biskupi svojim svećenicima naglašeno preporučuju da ne nose klerička odjela kako se ne bi razlikovali od ostalih intelektualaca, da više provode vremena u jogi i da meditiraju po poznatim oblicima istočnjačkih religija. Čudnovato je to koliko je kršćanstvo promijenilo svoje lice a zadobilo grotesknu grimasu. Teško je sabrati se danas na svetkovinu Bogojavljenja ukoliko se ne želimo odazvati ovom javljanju. Božjem javljanju. Što se zapravo dogodilo i što se događa u našem vjerskom životu. Udaljeni od Boga nemamo ništa doli praznih komentara koji, ako se o vjeri govori, onda je to komentar o župniku, svećenicima ili biskupima. Da interesantno je puku zaći u tu dimenziju kleričkog života. No to nije vjera niti vjerski problem.

Zapravo se nitko nije upitao kako ja to vjerujem svom Bogu. Vjernik je lice Crkve. Ako je za vjernika Crkva samo neki servis onda je to uzaludna vjera. Gaditi Boga i Crkvu je danas poželjno i interesantno. Čuje se da uzastopno ubiru dadžbine, da troše novac iz proračuna. Jadna vjera vjernika kad se proračunato ponaša. Jer onda kad nešto zatreba od tih istih klerika onda kao nema veze što ja ne idem u crkvu ali zahtijevam da se moje dijete krsti jer je to tradicija, valjda od devedesetih. Bit će veselica. Nema veze što ja ne živim kao vjernik ali želim sprovod koji će biti na visini, tada župnik mora veličati mog pokojnika iako nikad nije ušao u crkvu a da li je kršten i to je upitno. Vjenčanje radi doživljaja, jer u crkvi je dobar interijer, glazba, tada se jedino može obući toaleta koja nikad nije nošena, ali neka se vidi. Takav stav u kojem se kritički sve i svašta baljezga uvodi nas u onaj dio u kojem je doista problematično pa i to da je naša zemlja katolička. Zemlja katolika koji ne žive kao katolici. Koji ne slijede učiteljstvo Krista. Koji žive kao pogani i bezvjerci. Kao oni koji su obmanuti svojim vlastitim religijoznim doživljajima.

Današna svetkovina je jedan od nezaobilaznih darova koji nam je pružen da kao oni koji su spoznali rođenje Boga da se zauzmemo za svoje spasenje. Mnogi govore i danas da je vjera osobna, da je vjera privatna. Nije. Vjernik niti privatnik. Nema privatnu vjersku praksu. Bez Krista nema vjere. Bez sakramentalnog života a to je Krist, nema vjere. Ako se sakramentalno ne živi onda nema ni blagoslova.

I danas kad svetkujemo ovaj dan otvara nam se mogućnost preispitati se koliko je naše vjersko neznanje. Koliko je naše spoznanje Boga ostalo na infantilnoj razini i kako je potrebiti sebe vratiti u onaj kontekst koji nam je ostavio Bog da osmišljavamo i bogatimo svoj život Božjom milošću.

Nekako se čini da se ne snalazimo u tom što je od Boga dano i darovano. Mudraci su u rađanju nove zvijezde iako nežidovi, nevjernici kojima je znanost bila religija prepoznali nešto toliko važno i čudesno u ovom događaju. Rađanje novog svijetla očito ima i za nas pouku. Sve više zarobljeni u svoje osiromašene životne situacije pogled smo spustili prema zemlji da nam je tako teško pogledati ono što je iznad nas. Čovjek kad se prestane diviti stvarnosti, prirodi oko sebe već je mrtav. Nema života.

Možda je danas jedno pitanje neizostavno kad sam zadnji put pogledao u to zvjezdano nebo. Kad se čovjek betonizira onda je potraga za oazama tako teška. Danas se upućujemo u svetkovanju ove svetkovine iznova pronalaziti smisao svoje vjere, svog životnog smisla. Sve će nas upućivati prema onom važnom. Prepoznati trenutak i odvažiti se krenuti u tu avanturu gdje je moj Bog ako smo a jesmo opterećeni znati sve o svima i zabadati nos u tuđe živote.

Iskoristimo danas tu znatiželju za jednu važnu stvar: gdje pronaći onoga koji jedini ima pravi život. Kad se onda otarasimo tih prizemnih željica da se gleda u tuđe živote i kad se posvetimo sebi tada nastaje spasenje. Tada nismo mrzovolji pratitelji koji se samo onda sa svojim komentarima blamiramao već kad nas zahvati ovo svijetlo istine onda je moguće postati novi čovjek. Čovjek po mjeri Isusa Krista. Čovjek vjere. Prepoznavanjem Boga koji se utjelovio i postao čovjek onda iz nas izvlači najdragocjenije. Mi smo njegovo zlato koje onda sja jer vjera isijava poput zlata. Mi postajemo njegov tamjan jer se naše molitve uzdižu prema licu njegovu kao najljepši miris ljubavi. Mi postajemo njegova smirna koja vida život i pretkazuje miris uskrsa koji se već sad u našem tijelu očituje u nama. Zauzmimo se za sebe! Neka nas njegovo porođenje i dalje razveseljava u ovoj dolini suza. Ostavimo se svega što nas udaljuje od iskrenog vjerskog života i neka se Bog uvijek proslavi u nama. Dođite, poklonimo mu se, jer on je Bog naš.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 1 = 1