Čovjek stroj ili nešto drugo

Nama su vrlo malo poznate teze i filozofski spisi mnogih filozofa tijekom povijesti ljudskoga roda. Svi smo čuli za starogrčke filozofe. Gotovo da ne postoji čovjek koji nije čuo za Aristotela, Sokrata, Platona. O njima, kao i o stoicima, učili smo u srednjoj školi, a neki od nas i na fakultetu.

Manje su nam možda poznati filozofi kasnijeg doba. Ili pak o tim filozofima znamo ponešto, ali ne baš sve. Nekada su nas u srednjoj školi učili da je razdoblje prosvjetiteljstva zlatno i svjetlo razdoblje u povijesti čovječanstva. Malo je ljudi čulo za francuskog filozofa koji se zvao Julien Offray de la Mettrie ( 23. 11. 1709. – 11. 11. 1751.). On je jedan od francuskih filozofa materijalista, krajnjeg hedonizma i prosvjetiteljstva. Poznat je po knjizi „Čovjek stroj“. Malo neobično, ali stvarno, za njega je čovjek stroj. La Mettrie je jedan od začetnika mehanicističkog materijalizma. Vjerovao je i pisao da čovjek, tijelo i um rade kao stroj. Kada je govorio o čovjeku i životinjama, tvrdio je da su ljudi samo složene životinje. Od životinja do čovjeka nema nekog naglog prijelaza. Usporedio je razlike između čovjeka i životinje s onima između visokokvalitetnih satova i satova s klatnom. Kao prosvjetitelj nije vjerovao u Boga. Promatrajući prirodu i propitujući ljudsko ponašanje došao je do zaključka da ljudi imaju viši osjećaj moralnosti od životinja. Njegova uvjerenja i nauk njegovi su suvremenici masovno odbacivali, ali je svojim djelima i pisanjem utjecao na razvoj psihologije. Kod nekih je ljudi izazivao bijes svojim hedonističkim i materijalističkim načelima. Zaprepastio je čak neke prosvjetiteljske mislitelje, kao što su Voltaire i Diderot, svojim senzualističkim načelima, u kojima je prioritet stavljao na potjeru za užitkom iznad svega drugog.

Čovjek stroj

Na prvi pogled ta tvrdnja zvuči iracionalno i besmisleno. Ali ako dublje promislimo, ima u toj filozofskoj tezi pomalo istine kada je riječ o ljudima našega doba. Ako promatramo bilo koji vrhunski sport našega vremena, od sportaša se očekuje vrhunske rezultate po svaku cijenu. Dakle, popularan si samo kada i dok linearno, kao stroj, nižeš vrhunske rezultate. Čim se to ne događa polako padaš u zaborav, u svijetu sporta i šire. Psihološki je svim sportašima i fanovima nametnuto takvo razmišljanje. Za vrijeme mojih studentskih dana radio sam tijekom ljetnih praznika kao student u jednoj njemačkoj bolnici. Bilo je to razdoblje između 1980. i 1983. Dok sam radio u toj bolnici jedna mi je viša medicinska sestra, crnkinja, rekla: „Što ja imam od života, samo radim, radim. Osjećam se kao stroj.“ I, doista, bila je u jednom mjesecu slobodna samo četiri dana. Divlji kapitalizam u Hrvatskoj također pokazuje svoje  divlje zube, jer je u Hrvatskoj, u naše vrijeme, slično ili još gore. Privatni poduzetnici crpe i posljednje atome snage iz svojih zaposlenih, kao da su strojevi. Nemaju, kako se kaže, „ni svetka ni petka“. Poslije lanjskog Božića reče mi jedna gospođa: „Na sam Badnjak radila sam do 16.30 sati. Znate, iz nas poduzetnici crpe zadnje atome snage. Kakav Božić ja mogu imati?“ Čovjek je kao stroj ili kotačić velikog mehanizma. Jedne sam nedjelje namjerno ušao u jednu veliku trgovinu i kupio jednu sitnicu. Pitam blagajnicu na kraju radnog vremena: „Jeste li umorni?“ Ona odgovori: „Premorena sam, jedva čekam kraj radnog vremena“. Rekoh, vidi se na vama, blijedi ste, i odoh. Kod zapošljavanja poslodavac želi što mlađu radnu snagu, a izbjegava one koji su već pred krajem radnog vijeka. Nije li ta psihologija, psihologija očekivanja od čovjeka da bude stroj, kada pred radnika ili zaposlenika poslodavci mogu postaviti strahotno veliki ciljevi koje mjesečno ili godišnje moraju ostvarivati. Od zaposlenika traže velike rezultate, ostvarivanje ciljeva koje nameću menadžeri, u pošti, bankama i drugdje. Psihološki, radno gledano, očekuju da čovjek bude stroj. Ne razmišljaju o mogućim bolestima zaposlenika, o njegovu psiho-emotivnom stanju, umoru, mogućoj depresiji, o obiteljskom životu, o mogućim stresovima u privatnom životu. Poželjne su žene koje nisu ili koje ubrzo neće biti trudne. Vrijediš onoliko dugo, na tržištu rada i sporta, koliko si „čovjek stroj“. Na gro planu ljudima se sa svih strana nudi hedonizam koji je propagirao La Mettrie, u stilu traženja raznih neobuzdanih užitaka. U vremenu u kojem živimo, političari, poslodavci i mediji uopće ne računaju na potrebe duhovne dimenzije čovjeka.

Antropozofija

To je nauk o čovjeku kao duhovnom biću, sa spoznajom višega, nadnaravnoga svijeta. Njezino je polazište da su u čovjeku sjedinjene duhovne i materijalne stvarnosti. Čovjek nije samo materija niti se treba ponašati kao stroj. Svrha antropozofije jest povezati čovjeka s višim svijetom i omogućiti mu dodir s Bogom. Ima li današnji čovjek u Hrvatskoj dovoljno vremena za to, ako, kako bi Međimurci rekli, radi „od ve do ve“. I, na kraju, za antropozofiju vrhunac čovjeka jest njegovo produhovljenje. Kako i kakvo produhovljenje? Produhovljenje intelekta, savjesti i emotivnog, pojedinačnog i obiteljskog života. Ima li Hrvat zaposlen u Hrvatskoj vremena redovito odlaziti u kazalište, na koncerte i u crkvu, kako bi rastao duhovno i kulturološki? Mislim da posao „od ve do ve“, obveze prema obitelji, slabe plaće i neki drugi čimbenici ne dopuštaju to nužno duhovno prosvjetljenje. Može li netko tko nema „ni svetka ni petka“ biti redovit na nedjeljnoj misi? Čovjek je kotačić jednog pohlepno-divljeg kapitalizma.

Antropologija se bavi cjelinom čovjekova tjelesnog i duhovnog bitka, njegova smisla postojanja. Postoji nekoliko vrsta antropologije: a) filozofska antropologija, b) sistematska antropologija, c) sociokulturna i povijesna antropologija, d) teološka antropologija, e) generička antropologija. Čovjeku današnjice, čovjeku u Hrvatskoj koji ne bi trebao biti samo „homo faber“, čovjek koji stvara ili, još gore, „čovjek stroj“, treba pružiti nužno, konstantno i žurno, za njegovu osobnu sreću, filozofsku i teološku antropologiju. A to znači ponuditi mu duhovnu dimenziju čovjekove osobnosti. Pitanja kao što su: Tko je čovjek? Koji je smisao života i postojanja u kratkovjeku životu? Tko je čovjek po biblijskom shvaćanju riječi, te odnos čovjeka i Boga? Bez antropologije  doista odlazimo u stvarnost i čudnu svjesnost da je „čovjek stroj“. Hoćemo li imati građane koji će biti „strojevi“ ili nesavršena ljudska bića satkana od duše i tijela? La Mettrie je, kao liječnik i filozof, govorio o „čovjeku stroju“ i o neobuzdanu pohlepniku za užitkom. Kakav čovjek treba 21. stoljeću? Mislim da 21. stoljeće treba produhovljena čovjeka, čovjeka koji zna tko je, koji zna smisao svoga života i kamo ide, i koji zna da svrha života nisu rad i nizanje vrhunskih rezultata.

Novozavjetno shvaćanje čovjeka

Kršćanstvo u cjelini vjeruje i propovijeda da je čovjek duša i tijelo, i da treba razvijati tijekom života jednako i tjelesne i duhovne sposobnosti. Čovjek je rođen s istočnim, naslijeđenim grijehom, kojega se oslobađa sakramentom krštenja. On je nesavršeno biće, stvoreno biće, biće u neprekidnom hodu, rastu i napredovanju. Za rast u čovječnosti potrebni su mu duhovni rast, Božja milost i prosvjetljenje. Novi zavjet često govori o vanjskom i unutarnjem čovjeku, o starom i novom čovjeku. Pa tako sveti Pavao Apostol piše: „Tako, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta“ (2 Kor 5,17). Duhovno prepuštanje Isusu Kristu i vjera u Boga stvaraju u čovjeku novog čovjeka, drukčijeg od onoga kakav nalaže trenutni životno propagirani trend, čovjeka s dušom, ljubavi, empatijom, altruizmom, a ne samo čovjeka koji je „homo faber“, koji radi i stvara kao kakav stroj. Važan je unutrašnji čovjek, s dušom, savješću i svijesti da je on Božji stvor. Zato s razlogom sveti Pavao piše Efežanima: „Neka vam dadne po bogatstvu Slave ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka“ (Ef 3,16). Darovi Duha Svetoga važni su za čovjeka. Sila Duha Svetoga i njegovi darovi oplemenjuju čovjeka i sve njegove aktivnosti. Nitko od nas nije slučajno na ovoj zemlji, nije, za razliku od onoga što je zapisao La Mettrie, „čovjek stroj“, nije samo materijalizirana osoba koja teži za neobuzdanom požudom. „Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja unaprijed pripravi, da u njima živimo“ (Ef 2,10). Bog nas je stvorio i u nas udahnuo svoj dah, kako piše u Knjizi postanka. U kršćanskoj duhovnosti postoji veliko pitanje – jesmo li svjesni da postoji vanjski materijalni čovjek i unutarnji duhovni čovjek. U vanjskom i unutarnjem čovjeku može postojati pitanje, ali i odgovor na novozavjetni vapaj: „Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?“ (Rim 7,24). Doista, možeš danomice doživljavati da si kao „čovjek stroj“, da vrijediš onoliko koliko možeš raditi. Ali ti nisi samo stvaralac. Ti si biće satkano od duše i tijela, koje ima svoj početak, svoj smisao i svoj cilj. Nisi sam, nisi napušten, unatoč svim filozofijama, svim mogućim eksploatatorima. Čovjek si kada stvaraš i kada ne stvaraš, kada se odmaraš i kada se duhovno izgrađuješ. „Sve ima svoje vrijeme pod nebom“, rekao bi starozavjetni Propovjednik. Ne samo vrijeme, nego i smisao. Zato „svucimo“ staroga čovjeka, a „obucimo“ novoga u Kristu Isusu. Ne želim biti čovjek stroj. Želim biti čovjek u ostvarenju punine duše i tijela.

vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 24 = 31