Čovjekovo duhovno i tjelesno zdravlje

Tko i što je čovjek? Prema grčkoj filozofiji on je“ sarks i pneuma“, tijelo i duša. Tu filozofiju prihvaća Biblija i kršćanstvo. U Bibliji je tijelo oznaka cjelovitosti, ponajprije njegove tjelesnosti, uvjetovane nužnom zakonitošću materije i smrću. U takvo tijelo Bog je poslao svog Sina da spasi čovjeka.

Sarks je čovjekovo prirodno stanje, razlikuje se od Duha (pneuma) posvećujuće snage Božje koja jedina može proizvesti spasenje i preobraženje tijela. O tome su u Bibliji pisali evanđelisti: Matej i Ivan, te sveti Pavao u poslanici Rimljanima. Kuda idu naša laička i teološka razmišljanja? Idu u pravcu da je bitan za čovjeka sarks (tijelo) i pneuma (duša). Jesmo li toga svjesni? Obično mislimo kada je u pitanju zdravlje čovjeka da je naj važnije zdravlje tijela, a zdravlje duše, duha kao da zapostavljamo. Zašto je tomu tako? Zato što zapadna civilizacija ne razmišlja o čovjeku tako kako su razmišljali stari Grci i kakva je biblijska slika o čovjeku. Već kod stvaranja u slici da je od Boga čovjekovo tijelo sazdano od praha zemaljskog i da je u njega udahnuo svoj duh, govori o toj prijašnjoj spomenutoj filozofiji i teologiji o čovjeku. Vrlo je bitan u životu tvoj pogled na čovjeka kao biće i kroz tu prizmu na samoga sebe. Da li je prezentna u tebi ta biblijska slika čovjeka? Svima nam je poznata uzrečica: „U zdravu tijelu, zdrav duh“. Jedno i drugo je u zajedništvu, i bilo bi glupo razdvajati tijelo od duše. Duh ili duša nije ništa manje vrijedna od tijela, i obratno.

Živeći život po civilizacijskom zapadnjačkom mentalitetu veću važnost dajemo tijelu i za njega se više brinemo. A trebalo bi se jednako brinuti. Crkva kojoj pripadamo daje nam snagu Duha Svetoga u kojoj trebamo rasti i razvijati se. A plodovi, darovi Duha Svetoga su: mudrost, razum, jakost, savjet, znanje, pobožnost i strah Božji. Pitanje je koliko nakon sakramenta Krizme razvijamo te darove Duha Svetoga u svojoj duši i duhovnom životu. O tome ovisi sreća i napredak u čovječnosti. Možemo slobodno reći u tjelesnosti. Jer tjelesnost je ispunjena emocijama koje prihvaćaju ili odbijaju vrednote ili darove Duha Svetoga. Ima li onih koji su oboljeli na tijelu ili duši? Ima ih! Pitanje je da li su kao vjernici koristili dar mudrosti, da mudro i razumno žive. Ili su živjeli prema nekoj svojoj moralnoj ljestvici vrednota koja odbacuje pobožnost i strah Božji. Postoje odrasli ljudi koji nakon Krizme žive po svome, nedosljedno kršćanskim normama kao da ne postoje pobožnost i strah Božji. Nemaju stava, povedu se za tim što im društvo i mediji nameću kao vrednote. Krizma bi trebala biti pečat Duha Svetoga, pečat da krizmanik ili krizmanica imaju čvrste stavove o životu i biblijskim vrednotama. Ali toga kao da nema, jer su se neki pripravljali samo zato da nešto nauče jer moraju možda „polagati ispit“ za Krizmu. Nekima je cilj da se to obavi i s danom Krizme se opraštaju od Crkve sve do vjenčanja. Pomaže li župna zajednica i obitelj rast u vjeri, pobožnosti i strahopoštovanju pred Bogom? To i druga pitanja su važna za osobnu formaciju da ne postanemo povodljivi za suvremenim trendom života koji kršćanske vrednote tolerira, ali ih ne preporučuje. Preporučuje se lagodan život bez žrtve, sa puno zabave i dokoličarenja.

Biblijska slika čovjeka preporuča utjelovljenje osnovnih postulata: Deset Božjih zapovjedi, Sedam glavnih grijeha i Sedam darova Duha Svetoga. To je okosnica za zdrav osobni život, a prezir ili (ne) življenje duhovnih vrednota čovjeka čini nesretnim, bolesnim. Tada trpi tijelo i duša. Svoj život bi postepeno trebalo prepuštati Bogu i s Njim biti sustvaratelj osobne duhovnosti. Zato s pravom pater Smiljan Kožul tvrdi: „ Mnogi su uvjerenja da mogu sve sami, a onda kad više ne nalaze izlaza spoznaju da bez Njega ne mogu ništa!“  Svi mi smo potrebni čestih duhovnih obnova i pozitivnog kršćanskog usmjeravanja. Nažalost moramo priznati da živimo kao da Boga nema. Kao da se može živjeti sam, bez Boga i duhovnosti. Kada tako činimo postajemo nesretni, nervozni, užasno napeti, „kratkog fitilja“, spremni na svađu, bolesni. Ta duhovna nesretnost utječe na tjelesno zdravlje i međuljudske odnose. Postaje nam sve teško u životu. Bezvoljni smo i bez cilja. A tada Sotona vreba da nas zaposli sa svojim ponudama. Povratak Isusu je važan. Obraćenje je nužno u takvim slučajevima. Bez svjesnosti življenja darova Duha Svetoga postajemo nezadovoljnici, nesretnici. Boli nas duša i tijelo, jer ne znamo kuda ćemo i kako ćemo. Život nam se čini vrlo teškim jer živimo bez Boga. Zato ima već bolesne djece s kojima roditelji teško mogu na kraj. Tada kako reče pater Smiljan Kožul: „Roditelji bolesne djece idu svuda po pomoć, no na kraju dođu Isusu.“ Mnoge bolesti današnjice su psihosomatske naravi što znači da su nastale u borbi duše i tijela, te se tako tretirane i liječe.

Bitan je sklad duše i tijela čovjeka. Svaki nemir ga razara i može učiniti stres, a znamo koje su posljedice stresa? Važno je biti u miru s Bogom: “Opravdani, dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. (Rim 5,1)  Autentična vjera je bitna da bi mogli biti u miru s Bogom. Mnogi smo u ovo današnje vrijeme zabrinuti za danas i što će biti sutra, i to nas čini duhovno i tjelesno opterećenima. A sveti Pavao pišući svoju poslanicu Filipljanima poticajno i ohrabrujuće piše i nama: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu-molitvom i prošnjom sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.“ Nije li to svojevrstan poticaj na molitvu koju često zanemarujemo, preskačemo? Znamo li zahvaljivati Bogu za mnoge darove ili bolesno mislimo da smo sve sami postigli bez Njega. Mir je iznad svega! I kad smo u velikom nemiru na kojeg nam razum ukazuje, Bog je s nama i može nam dati mir protiv svakog razuma. Valja sjesti i u molitvi predati Bogu svoje molbe i osjećaje. A isto tako ne bez razloga čitamo u psalmu 62,2: „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje.“ Svi narodi od starih Židova, Grka, pa sve do naših dana tragali su za mirom, za skladom duše i tijela u sebi, prema Bogu i bližnjima. Ta je težnja u čovjeku neizbrisiva i stalno prisutna. Bitna je za zdravlje ukoliko sam u miru s Bogom, sa samim sobom i bližnjima. Nije samo bolest stanje kada moramo piti lijekove, bolest i bolesno stanje je duže nezadovoljstvo, pretjerana zabrinutost, životno stanje da se bez Boga može. Stanje u kojem kažem što će mi sakramenti: ispovijed, euharistija i molitva: „Ta popovi su grešniji od mene“ . Što ću se ispovijedati? Mogu i bez mise. I takvi stavovi su na neki način pokazatelj „bolesnog“ razmišljanja kada tako gledamo na sve što je sveto oko nas. Čovjek je u povijesti ljudskog roda imao uvijek potrebu za svetim i profanim. Od prvobitne zajednice do danas. Tko sam ja da sve profaniram i odbacim sve što je jednom narodu sveto? Želim ti mir s Bogom, u tebi samom i s braćom ljudima. Budi mi zdrav duhovno i tjelesno. Mijenjaj se! Vjeruj Evanđelju! Bog bio s tobom, brate i sestro moja.

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

35 − 31 =