Čudesna Božja prisutnost u prirodi!

Odrastajući kao dijete i učenjem stjecao sam nova znanja i spoznaje. Kada razmišljam o Bogu, o stvaranju svijeta i čovjeka, tada mi na misao dolaze nastavne jedinice iz školskog odgoja: darvinizam i evolucionizam.

Te dvije teze provlačile su se kroz školsko-obrazovni sustav kao vječne istine. A zapravo su samo teze, moguće mogućnosti, koje govore o stvaranju čovjeka tijekom dugog niza godina. Kada k tome nadodam sliku i tezu „Velikog praska„ po kojem je stvoren svijet, tada na okupu imam sve ono što je pokušaj nijekanja opstojnosti i prisutnosti Boga u svemiru i prirodi. Sveti Toma Akvinski ( 1225 – 1274 ),  katolički filozof i crkveni naučitelj je naučavao da se opstojnost Božja može dokazati „a posteriori“ iz postojećeg svijeta kao Božjeg djela. Za opstojnost Božju, ovaj sveti dominikanac iz 13. stoljeća poslije Isusa Krista tvrdi da mora postojati Prvi Pokretač, Prvi Uzrok svega što nas okružuje i postoji. Svijet po svetom Tomi nije vječno postojao, nego ga je u datom momentu stvorio, „ aktivirao“ Bog. Glavna filozofsko-teološka djela svetog Tome su:  „ O istini“, De veritate, „ Suma protiv pogana „ Summa contra gentiles, Teološka suma, Summa theologiae,O besmrtnosti duše“ De immortalitate animae, „O duši“ De animae, „ O sjedinjenju utjelovljene riječi“ De Unione Verbi incarnati. Ovaj vrstan telog je često citiran na katoličkim sveučilištima jer je za svog života napisao vrsna i vrlo korisna teološka djela.

Bog viđen i doživljen u prirodi

Što je priroda? Neki kažu: „Jednostavno, priroda je cijeli svemir, ukupni univerzum, uključujući tu i milijune prirodnih zakona širom prostora i vremena.“ Svatko od nas, ne treba se naročito potruditi da bi opazio kako u prirodi vladaju već milenijima određeni zakoni u prirodi. „ Znamo jedino da je priroda uvijek ista, iako se stalno mijenja, Vidimo da, kako se proljeće približava, cvijeće niče iz zemlje, da bi kasnije procvjetalo raskošnim bojama, uvenulo tokom ljeta, dalo sjeme u jesen i otišlo na počinak ispod snježnog pokrivača u zimu. Zatim ponovno dolazi proljeće, sjeme klija, pretvara se u novu generaciju cvijeća, i isti se ciklus ponavlja.“ Ben Klassen „ Vječna religija prirode“ str. 5. Ne treba biti posebno mudar i školovan, a da se ne primjeti ta zakonitost u prirodi.

Osim tog cikličkog zakona promjene godišnjih doba, u prirodi postoji mnoštvo zakona i zakonitosti koje su vječne i nepromjenljive. Odakle su? Tko ih je stvorio? Jesu li nastale pukim slučajem, ili Velikim Praskom, je isto tako vječito pitanje za sve generacije ljudi. Nevjernik će reći: „ Nisu od Boga!“, a vjernik će zaključiti poput svetog Tome Akvinskoga da postoji Prvi Pokretač, Prvi Uzrok svih tih stvorenih zakona, a ime mu je Bog Svemogući. Iza sveg tog mnoštva zakona u prirodi mora postojati Veliki Kreator koji je sve to mudro posložio kako bi život na zemlji i u svemiru funkcionirao besprijekorno. Kada spoznamo te zakonitosti, onda postajemo svjesni da smo minorni, sićušni u svemiru kao pojedinci. U odnosu na vječnost smo tek cvijet koji danas cvijeta, a sutra veće vene kako piše psalmist. Ili kao što je kazao jedan čovjek: kada se rodimo, već počinjemo umirati. U prirodi za sva bića, životinje, postoji nepromjenjivo-besmrtni zakon, zakon opstanka i produljenja svoje vrste. Riječ je o goloj borbi za život u kojoj ostaju i prežive moćni, zdravi i hrabri borci. Jedno je također sigurno, a to je, da ne postoji unutarnja borba između pojedine vrste životinja. Ne ratuju međusobno. To je nažalost u prirodi svojstveno samo ljudskoj vrsti. Neki filozofi su svojevremeno pisali da je Bog mrtav, a drugi da je stvorio svijet i prepustio ga da sam egzistira. Po katoličkom nauku je takva filozofija površna procjena, a ujedno neistinita prosudba.

Koja svojstva, koje atribute, pridjeve ima Bog prema novozavjetnoj teologiji? On je: živi, vječni, jedini, duhovni, nevidljivi, nedostupni, nepromjenljivi, djelatan, posvudašnji, sveznajući, mudri, svemogući, istiniti, slobodan, spoznatljiv, nadnaravno spoznat, stvoritelj i uzdržavatelj svijeta, Otac Isusov i Otac ljudi. Svi ti atributi su potvrda da je naš Bog, živi Bog. Bog koji je jučer, danas i sutra djelatan u prirodi i svemiru. Židovi su napadali Isusa zašto čini čuda subotom. A Isus im je odgovorio: „Otac moj sve do sada radi, pa i j radim“ Iv. 5,17 Da Bog nije stvorio svijet i prirodu i prepustio je samoj sebi dokaza za to opet imamo u Novom zavjetu gdje apostol Pavao propovjeda u Ateni: „Traže Boga, ne bi li ga nekako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas. U njemu, doista, živimo, mičemo se i jesmo, kao što neki od vaših pjesnika rekoše: „ Njegov smo čak i rod!“ Dj. ap. 17, 27-28. Zato s pravom možemo zaključiti i „ porušiti“ onu sliku Boga, gdje kao starac sa bradom sjedi na oblaku i promatra svijet oko sebe. Takav Bog, nije naš Bog. On je prisutni i djelatni Bog, koji živi s nama i u nama. Znati prepoznati Boga u svijetu, a pogotovo u prirodi, u zakonitostima prirode, u organiziranom životu pojedinih životinja nije teško. Uz malo truda, priroda nam sama progovara: tu je Bog, tu je bila kod stvaranja prisutna njegova mudra ruka i Providnost. „A kažem vam: tko se god prizna mojim pred ljudima, i Sin čovječji priznat će se njegovim pred anđelima Božjim. A tko mene zaniječe pred ljudima, bit će zanijekan pred anđelima Božjim. „ Lk. 12, 8-9.

Jedan od velikih dokaza za relativnost teza darvinizma i evolucionizma je za mene sasvim obična pčela. Nju je morao stvoriti Veliki Um, Veliki Kreator, Bog, jer je stvorena čudesno dobro. „ Pčela je jedino biće koje leti, a koje je stvorena da leteći nosi težak teret. Ona ima prostor za skladištenje tereta i dovoljno snage da prebacuje sirup, pelud i med. I dok teretni avioni koje je stvorio čovjek  mogu ponijeti teret koji iznosi 25% težine aviona, dotle pčela može ponijeti teret koji je gotovo 100 % njene težine. Iako ima kratka krila na debeljuškastom tijelu i ne može kliziti kroz zrak, ona se svejedno može uzdizati, spuštati i lebdjeti mirno u zraku. Njena kratka, široka krila pokreće velikom brzinom, dok u zraku izvodi figuru koja podsjeća na osmicu. Kada napravi osmicu, pčela ide ili naprijed, ili ostaje lebdjeti ispred cvijeta kojeg promatra. Ova leteće mašina ima tri mjesta u koja može utovariti teret. Jedno je rezervoar unutar nje same, koga puni usisavajući nektarov sirup iz dugačke cjevčice unutar cvijeta. Druga dva su košare na zadnjim nogama za nošenje peludi. „ Ben Klasen „ Vječna religija prirode“ str. 12. Osim vrlo dobro organiziranog života pčela i raspodjele međusobne  aktivnosti, veliki primjer za činjenicu Velikog Kreatora, Boga, svega, jesu dabrovi. Oni svojim načinom i stilom života pokazuju da je i njih poput pčela morao osmisliti Veliki Um.

Životinje, inžinjeri i graditelji

Među ljudima je uvriježeno mišljenje da je čovjek samo graditelj. Da samo on može biti inženjer graditeljstva. Da su radnici samo ljudi, bilo koje boje kože ili narodnosti. U prirodi ipak nije tako. Graditelji su pčele, dabrovi i druge životinje. Priroda je čudesna i čarobna zahvaljujući Stvoritelju. On je sve mudro i s ljubavlju stvorio. Sva bića, svu prirodu i svemir. Sve to je povezano zakonitostima prirode, zakonima kojih je veliki broj i koji su vječni. Neke životinje poput dabrova, a zatim i pčela djeluju kao jedna savršena organizacija. Imaju svog vođu,  bliske suradnike koji pomažu vođi, ali i mnoštvo radnika, graditelja. Svemirom i zemljom vladaju zakoni prirode. A prirodu zanima samo zakon vrste, nju ne zanimaju pojedinci. Prirodu koju je stvorio mudro Bog po svojoj Providnosti ne možemo do kraja razumjeti, jer se otkrivaju još uvijek nova otkrića i spoznaje. Tako mnoge životinje, ptice i insekti imaju vrlo razvijenu društvenu strukturu. Kod pčela postoji matica, trutovi, radnici, izviđaći, organizacija u pravom smislu riječi. A kod dabrova je vidljiva njihova istančana građevinska sposobnost. Njihova sposobnost je da pronađu i točno izmjere stabla, koja su im potrebna za građenje brane, a zatim da i ograde branu, prelazi, na primjer, sposobnost afričkih domorodaca, čija plemena nisu nikada izgradila ni jednu branu. Štoviše kuće koje grade dabrovi nisu ništa lošije od blatnih koliba koje grade domoroci plemena u Africi.“ Ben Klassen „ Vječna religija prirode“ str. 14. I što reći? Ta divna stvorenja. Stvorenja koja je stvorio Bog. Koja nisu nastala u Velikom Prasku, a niti po tezama darvinizma ili evolucionizma. Zar bi toliki zakoni u prirodi i tako dobro organizirani život među kukcima i životinjama mogao nastati slučajno. Ne, nipošto ! Iza svega nekada, danas i ubuduće stoji osoba Stvoritelja, Pantokratora koji je svemu u prirodi dao smisao, zakone i ciljeve. Stoga divimo se prirodi, ali poštujmo Boga i čovjeka, koji je također svojevrsno čudo i otajstvo, tajna. Priroda rađa, ali dopušta i umiranje pojedinaca, ali ne čitave vrste stvorenih bića. TA DIVNA STVORENJA   

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

40 − 39 =