Cvjetnica: Isus nas uvodi u svoju muku, sjedinjuje naše sa svojim patnjama!

Na Nedjelju Muke Gospodnje ili Cvjetnicu, spomen je slavna ulaska Gospodinova u Jeruzalem. Po liturgijskom sadržaju, započinje velika tema Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Zovemo to Vazmenim otajstvom.

Običaj je da se za ovaj blagdan blagoslivljaju grančice, kao spomen na one Isusove suvremenike koji su mu klicali kad je ulazio u Jeruzalem.Pokušajmo se uživjeti u situaciju koja je vladala na prvu Cvjetnicu. Isus jaše na magarcu, ulazi u Jeruzalem gdje će za par dana biti suđen, mučen, ubijen, ali će ondje i uskrsnuti. Nitko to ne zna, samo On (iako je više puta to najavljivao). On svjesno ide u muku i smrt, a nitko to ne razumije. Oko njega vlada slavlje, narod mu kliče, slavi ga, veseli mu se… Kako ne bi klicali i slavili Onoga koji je mnoge izliječio (neke čak i oživio); zaštitio one kojima je Zakon nalagao da budu kamenovani; mnoge nahranio; opsjednute oslobodio opsjednuća; mnoge utješio, ohrabrio, saslušao, razumio; kako ne bi veličali Onoga koji je imao hrabrosti (umjesto njih) suprotstaviti se vlasti i stati u obranu obespravljenih, omalovaženih, izigranih… – jednostavno: ti su ljudi slavili Onoga koji je “prošao zemljom čineći dobro” (Dj 10,38)! Imati takvu osobu kraj sebe, prava je milina.

Zanimljivo: Isus jaše na magarcu – kao da hoće reći: “Svi vi koji ste namagarčeni od strane drugih, Ja sam iznad tih koji su vas pravili magarcem. Pobijeđeni su!”. Oni koji su to razumjeli, sad su tu. Evanđelja bilježe da ih je bilo puno. Gurali su se da bi bili što bliže takvom čovjeku, takvom prijatelju. Dokaz je to da je mnogima učinio divna djela. Možda su opet tu, jer su imali još kakvu potrebu zamoliti ga da im ispuni. Nije ih nikada odbio, još manje odbacio (družio se s grešnicima), pa su vjerovali da će im i ovaj put biti naklonjen. Ako smo i mi doživjeli susret s Isusom, te zadobili uslišanje svojih potreba; ako smo i mi doživjeli ohrabrenje u teškim danima (čitajući Sveto pismo, kroz propovijed ili duhovni razgovor); ako smo i mi, izvršivši Njegov savjet, zadobili mir i sačuvali čistu savjest; ako smo i mi osjetili u ispovijedi olakšanje, utješeni i pozvani da “dignemo glavu”, jer nam je sve oprošteno; ako smo i mi dobili rješenje za ono što nas je mučilo; ako smo i mi bili svjedoci Božjih sličnih milosti – mi smo danas ti “Jeruzalemci”, mi smo taj narod koji mu kliče i slavi ga, mi smo ti euforični ljudi kojima srce hoće iskočiti iz grudi, jer ima takvog velikana u svojoj blizini. Blago onome tko Te ima; blago onom tko Te ljubi!

Pazimo: Isusova stvarnost je jedna (ide bliže muci zbog njih/nas), dok narod živi u drugom svijetu (veseli se, a glavni su/smo uzrok Njegove muke). Narod i Isus nisu na istoj valnoj duljini. Iako je Isus svjestan da nitko od njih neće Njemu stati u obranu kod Pilata, On slavlje ne zaustavlja, niti vrši kampanju za Veliki petak. Narod ushićen, a Njemu grč u grudima. Pažljiv je. Ne želi im remetiti radost. Danas se čini da je obrnuta situacija: mi živimo usiljeno, dok nam se čini da Bog negdje slavi i nije Ga briga za nas. Čini nam se da nam se Isus osvećuje. Međutim, nije tako! Isus nas uvodi u svoju muku, sjedinjuje naše sa svojim patnjama (bili mi toga svjesni ili ne), kako bi našu muku posvetio, blagoslovio. Mi i danas ne razumijemo Boga koji je iznad naših niskih, omalovaženih (“namagarčenih”) situacija. Iako nismo svjesni, Bog i danas čini velike geste ljubavi i spasonosna djela za čovječanstvo. Vjerujmo Mu i, priklonjeni uz Njega, divimo se moleći da nam otvori duhovne oči da vidimo “djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu” (1Pt 2,9). Amen.

vlč. dr. Marinko Stantić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 38 = 43