Dajte pomirite se s Bogom!

Dobro raspoloženje u dubini naše duše često puta ovisi o našoj sposobnosti opraštanja… opraštanja sebi i drugome. U početku nije lako napustiti svoje pobune, svoju mržnju, gorčinu, stvari koje nas čine tako nesretnima. Rasti na putu opraštanja daje osjećaj duhovnog zadovoljstva, daje neopisivi spokoj koji nam toliko treba.

Pričao mi je neki dan jedan vjernik: „Odilone, danas sam tako sretan jer sam prošao trnovit put opraštanja. Doživo sam velike nepravde, nerazumijevanja. Nisam bio u stanju oprostiti, stoga sam jednog dana molio: ‘Gospodine, pomozi mi, nisam sposoban oprostiti.’ Kroz tu molitvu shvatio sam da ne oprostiti, znači staviti sebe iznad čovjeka, čak iznad Boga. Ali opet nisam mogao. Tada mi prijatelj reče: ‘Moli za sreću onih koji su ti nepravdu nanosili i Bog će te nagraditi.’ ‘Htjeti njima oprostiti, to je jedna stvar, ali moliti za njihovu sreću kada sam ja nesretan zbog njih? – mora da je moj prijatelj zaista bolestan. Danas znam, onaj koji je bio bolestan, to sam ja a ne moj prijatelj, dobar Samarijanac. Danas sam sretan jer sam se oslobodio, oprostio, molio za sreću… Ne isplati se trpjeti zbog naše oholosti, oprostio sam njima, a još više onome kojega sam najviše povrijedio – sebi. Moli za mene!”

Da, ne isplati se tako trpjeti jer još imaš priliku rasti, uživati na dlanu milosrdnog Oca. Istinsko opraštanje omogućuje nam da pronađemo svoju dušu, da pronađemo ljubav Božju u nama i dijelimo je oko sebe. U činu pomirenja posljednju riječ nikako ne smije imati čovjek, već Bog. A nema pomirenja bez poniznosti ili čak poniženja. Imati posljednju riječ značilo bi sebe smatrati sucem ili čak žrtvom: „Vidiš, ja sam tebi oprostio, ja nevin, ja žrtva! Ti si meni dužnik!” Tako postajemo apsolutna žrtva, velikodušni djelitelji pomirenja, tražimo pravdu, hvalimo se svojim milosrđem. No, to je arogantno milosrđe koje nema veze s Milosrđem.

Pravo pomirenje i milosrđe zahtijeva da se dajemo pomiriti u Ocu i s Ocem milosrđa koji jedini može mijenjati u braću, „bratoubojice” koji smo mi. Jesmo itetako bratoubojice ako se smatramo djeliteljima milosrđa čiji smo mi čisti i sami izvor. O tome nas sveti Pavao upozorava kao i Korinčane, ne kao učitelj, već kao neznatni poslanik pomirenja čiji je on prvi dobitnik. „Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: ‘Dajte, pomirite se s Bogom!’” (2Kor 5, 20). Drugim riječima, nemojte se pomiriti bez Boga jer bi to bilo sebično, arogantno, možda čak i sotonsko pomirenje. Možda ovo zvuči pretjerano, ali zar smo zaboravili što kaže sveti Pavao? „Nikakvo čudo! Ta sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla. Ništa osobito dakle ako se i službenici njegovi prerušuju u službenike pravednosti. Svršetak će im biti po djelima njihovim.” (2Kor 11, 14-15). To znači, čuvaj se ponekad vlastitih svjetla, ma koliko sjajna bila. Da bih uistinu oprostio, a da sebi ne priuštim neki božanski položaj, neizbježno je priznati najprije sebi da sam grešan, i to grešniji od onog kome opraštam. Tu su dvije strane iste istine – ili sam i ja griješio i dobio Božje oproštenje ili sam posebnom milošću izbavljen od grijeha.

Znam da bih bez te milosti odozgo bio samo jedno hodajuće smeće grijeha i grešnosti. Takva svijest pomaže mi, s jedne strane, prihvatiti sebe i drugoga kao braću izmirenu u Kristu. S druge strane, u takvom prihvaćanju treba biti strog i dosljedan prema sebi jer povjerenje u Boga traži ponekad čak i oprez prema sebi. Filip Neri rekao je Isusu: „Čuvaj se Filipa!” Ali to je znak velike vjere koja vodi u određenu opreznu sumnju, ne u Boga, nego u prenaglašeno „JA”.

Sveti Augustin kaže: „Gospodine, Bože moj, u Tvojim sam očima postao sebi zagonetka i upravo u tome je moja bolest” (Ispovijest, X, 33, 50). To je poniznost pred otajstvom pomirenja jer, onaj koji sebe uzdigne ili računa samo na sebe, gori je od Sotone.

Poniznost ne znači sebe omalovažavati ili sebe gaziti i prignuti, nego najprije znači dopustiti Bogu da nas uzdigne. To nije lako. Zatim, uzdignuti druge pred Bogom i pred ljudima. To je još teže, ali moguće. A to je divno, predivno! To se često događa u pomirenju! Dajte, pomirite se s Bogom!

vlč. Odilon-Gbenoukpo Singbo, www.pastoralmladih.hr

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

12 − = 11