Danas započni novi život – život zahvalnosti!

Najteže nas u životu pogađa  ljudska nezahvalnost. Upravo o toj «bolesti» koja je puno gora od fizičke gube jer zahvaća dušu i srce i čini čovjeka bezosjećajnim, „bez duše i srca“ pripovijeda današnje evanđelje.

Svaki čovjek kad se nalazi u stanju teškoća i kriza kad je zapravo “gubav” osjeća potrebu drugih ljudi i Boga. Tada su mu drugi potrebni. Tada smo sposobni vapiti i moliti, tražiti sebi spasenje. U nevoljama i mukama ljudi su svjesni da su ljudi, krhki i lomljivi, ovisni i potrebni drugih. U takvim stanjima čovjek je vjernik i zajedničar. Iskustvo ljudske ograničenosti je iskustvo bitne vezanosti i potrebe drugoga. Dok je Isus dolazio putem, desetorica gubavaca vikala su i tražila da im Isus pomogne. Ljudi su to bez nade, bez obitelji, bez prijatelja, bez budućnosti. Živi zakopani. I onda dolazi Isus. Čuli su da je Božji čovjek. Budući da se nisu smjeli približiti zdravim ljudima, ta su desetorica gubavaca vikala iza glasa: «Isuse, učitelju smiluj nam se..!» Isus ih uputi samo svećenicima neka se prijave da su čisti. I odista, idući putem primijete kako je guba s njih iščezla. Od radosti nisu znali što bi. Devetorica odmah poletješe svojim kućama, ženama i djeci, da kažu da su ozdravili. Bijahu svi Židovi, vjernici! Jedan je bio Samarijanac, polu poganin, nevjernik. Kada su ozdravili samo je ovaj polu poganin došao zahvaliti Isusu. „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ostala devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca»!? I otpremi ga riječima: «Idi vjera te tvoja spasila»!“

Ako prema kome trebamo biti zahvalni onda je to Bog. A ipak vidimo i iz biblijskog primjera i iz naše svakodnevne sramotne prakse, ni prema kome nemamo toliko nezahvalnosti, prigovora, pobune, huljenja, psovke kao protiv Boga. Samo se jedan gubavac zahvalio, a ostalih devet se uvalilo u svoj egoizam i samodostatnost, misleći da su sami sobom izliječeni zato što su se pokazali svećenicima što su učinili propisani obred i sad su mirni. Tako se obično događa kod svih ljudi. Ipak ima i druga strana iste stvarnosti na koju se vrlo različito reagira. Kad budemo uslišani, kad nam je zahtjev ispunjen, kao da nam drugi više nije potreban. Niti bližnji, niti Bog. Tada se očituje naša nutrina, naš prikriveni egoizam. Zaboravljamo vrlo lagano svoje dobročinitelje i sve s kojima smo dijelili život. Sve zaboravljamo i ponašamo se kao “neovisni bogovi”. Isto tako uočavamo da su neki ljudi religiozni kad su u nevoljama, ali čim iziđu iz njih kao da zaboravljaju Boga, kao da nisu vjernici. Zadovoljili se pukom formalnošću, procedurom, obredom dobili su krsni list. Samodostatni i dovoljni sami sebi odmaglili u nepovrat. Ne započeše živjeti novi život koji im je darovan. Nisu li tek sada trebali pasti ničice pred Bogom u zahvalnosti srca i započeti novi život  a oni nastaviše  starim prašnjavim stazama. Pretvorili se u čopor ozdravljenih nezahvalnika. Vidljivo je da im se guba nije izgubila, nego im se opet vratila, ovaj put u beskarakternu dušu. I to ona bezosjećajna, kamenih srdaca i zatvorene pameti. Zahvalnost Bogu ne pokazuje se samo riječima, vanjštinom, obredom nego vlastitim životom.

Nezahvalan sam Bogu svaki put kad ja vjernik izvrćem naglavačke onaj njegov vječni božanski zakon upisan u mojoj savjesti koliko god mi vrištali druga su vremena. Isus Krist jučer, danas, sutra isti je! Barem mi koji smo svake nedjelje za stolom Gospodnjim pozvani smo ozbiljno promišljati i razmišljati o svojoj vjeri a ne samo se zadovoljiti nekakvim bez životnim vanjskim formama od kojih nema života. Zato Pavao veli Timoteju u drugom čitanju: „Spominji se Isusa Krista…» On je za nas umro i uskrsnuo.“ 

Spomeni se, što je Bog za nas učinio. Spominji se stalno njega i pristupi mu ako hoćeš započeti novi život, a ne se samo vrtjeti u krugu neostvarenih zemaljskih snova! On i jedino On daje novu snagu za dobro djelo. U zahvalnosti srca, čini ono što Gospodin od tebe traži i svidi se samo Njemu. I ne budi zadovoljan svojom vjerom koju si sveo na bez životni običaj koji nema nikakva odjeka ni traga u tvom življenju. Eto upravo je takva praksa bila nesreća Isusovih suvremenika, farizeja. Neki ljudi misle da je normalno da im se čini dobro – tako bi i trebalo biti – ali ne misle da je normalno da oni to isto čine drugima. Isto tako u sebi nemaju nikakav osjećaj zahvalnosti. Istina je da zahvalnost izlazi iz ljubavi. Tko nema ljubavi taj nema niti prepoznavanja dobra, a niti zahvalnosti za primljena dobra.

Narodna poslovica kaže: Dokle prosi, medena usta nosi, a kad vraća, pleća odvraća. Ovoga svi trebamo postati svjesni, jer svi u sebi nešto od toga posjedujemo. Na običaje previše pazili, a srce i dušu zanemarili. Odjurili su u život onako kao bez glave. Važnije im je prolazno ljudsko, nego neprolazno božansko i sad su gubaviji nego prije. Samo ljubav otvara prema drugima. Isto tako s ovog osnova možemo reći da je i vjera čin ljubavi, čin otvorenosti prema Drugome – Bogu. Više puta se Isus u svojim navještajima vraća na nejednako odnošenje prema drugima kakvo tražimo prema sebi. Slučaj s oprostom duga (Mt 18, 23-35) jasan je. Normalno je dužniku da mu se oprosti dug, ali mu nije normalno da on oprosti onima koji su njemu dužni! Zahvala je nešto što spada na  ljudsku duhovnost. Možda  razmišljamo, onako polu zainteresirano, ni vrući, ni hladni. Ma kome se može u ovo doba ljudske otuđenosti pričati o zahvalnosti Bogu, nisu li to priče za malu djecu. Onaj koji zahvaljuje sam se oplemenjuje kao i onaj koji ga daruje. Uvijek je opasnost da se na dobro koje nam drugi čini počevši od naših bližnjih pa do svih naviknemo kao nešto obično i zaboravimo zahvaliti. Dobro upamtimo život bez Boga i zahvalnosti Bogu, bez prepoznavanja silnih Božjih djela u osobnom životu pretvara se ne u život, već u smrt i umiranje, i to svakodnevno. Koliko god se mi trudili sebe i druge uvjeravati da to nije tako. Život pokaže prije ili kasnije jedino je Bog moderan i suvremen a sve ljudsko bez Boga prolazno i propadljivo; čak i opasno! Čovjek je biće dobrote slika Božja što izražava kroz darivanje i zahvaljivanje.  Isus nas na to poziva i sam nas daruje. On je sam Božji dar čovječanstvu. Bog je onaj koji nam se trajno daruje. On nam je darovao život i ljubav.

Onih 10 gubavaca, Židova, bili su vjernici, ponosni na svoju vjeru i izabranje ali nažalost ništa više od toga. A Isus samo Samarijancu, poganinu reče: „Ustani! Idi! Vjera te tvoja spasila!“ Danas započni novi život. Život zahvalnosti.

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 2 = 1