Daruj što si primio i primi što si darovao

Primio si ljubav, ali koliko si je dao? Primio si uspjeh, ali koliko si ga iskoristio za veće dobro? Primio si radost, ali koliko si često razveselio nekoga? Primio si slobodu, ali koliko si je samo puta iskoristio za neke svoje sebične želje i potrebe?

U Bibliji piše “Koliko učiniste jednom od ove moje najmanje braće meni učiniste.” (Mt 25,40). Kada si se zadnji puta sjetio tog citata? Je li to bilo na nekom humanitarnom koncertu, na koji bi vjerojatno otišao i da nije humanitaran, ili na nekoj prodaji nakita od koje sav novac ide za siromašne? Uglavnom onda kada dobivaš nešto zauzvrat za svoje “dobro djelo”. Ali kada si se zadnji puta sjetio drugoga na ulici? U prolazu trgom? Ili možda u tramvaju na putu do faksa?

Polupun tramvaj nikad se nije činio praznijim

Neki dan sam se vozio tramvajem na putu prema Dubravi i na jednoj od stanica ušao je čovjek sa svojom, pretpostavljam, kćerkom. Izgledao je umorno i istrošeno. Malena je bila suznih očiju. Oboje su nosili jedva išta odjeće na sebi, iako je bilo hladnjikavo. Čovjek je posjeo kćerku na jedno od slobodnih mjesta u tramvaju i dao joj “dudu”. Prošao je tramvajem ispružene ruke i nije ništa nikoga tražio i moljakao. Samo je prošao u nadi da će mu netko dati nešto. Nije se trudio. Nije želio biti napadan. Kratko je prošetao, ali kao duh. Polupun tramvaj nikad se nije činio praznijim.

Ja sam sjedio po strani i slušao glazbu. Oni su sjedili preko puta mene. Kad je sjeo natrag kod svoje kćerke, pogladio ju je po glavi i obrisao joj suze s lica. Izvadio je iz džepa nešto kovanica, što je vjerojatno prije dobio, i počeo prebrojavati. U lipu. Stizali smo na okretište i njemu je u zavoju ispalo 2 kune. Malena je skočila sa sjedala, podigla tu kovanicu i dodala mu. To me slomilo. Onaj osjećaj kao kad ne možeš doći do zraka.

Čime sam ja zaslužio ovo što imam?

Kada smo krenuli izlaziti iz tramvaja, posegnuo sam u džep ne bih li našao nešto novaca. Dao sam gospodinu sve što sam našao u džepu. Nije klasično odgovorio “Bog te blagoslovio!” ili neku sličnu poštapalicu, nego je, ponovo suznih očiju, rekao “Hvala”. Pogledao sam u malenu, a ona je imala samo osmijeh na licu. Nasmijala se onako kako se ja dugo nisam nasmijao. Iskreno i sjajnih očiju. Teško je ne biti ”sladunjav”. Izašli su kao i ja na okretištu i sve što sam mogao raditi idućih nekoliko minuta, bilo je okretati se za njima i gledati ih. Vodio ju je za ruku pogledavajući lijevo i desno, prešao cestu i krenuo u pekaru. To nešto što ću ja vjerojatno pamtiti cijeli život, njima je taj dan značilo – život. U sebi sam cijeli dan samo ponavljao “Nije fer! Ja sit hodam prema toplom prostoru u kojemu ću još nešto pojesti kada dođem, iako nisam nešto gladan, a oni žive za taj jedan obrok u pekari”.

I nakon svega, ostaje mi ono jedno malo “hvala” i predivan osmijeh male strankinje. Ovo nije trebala ispasti samohvala za tih 5-6 kuna što sam dao, nego više samoopomena za tih SAMO 5-6 kuna što sam dao. Koliko često prolazim kraj onih u potrebi, a ne primjećujem ih radi nekih svojih nevažnih briga i problema. Koliko samo puta dnevno prođem pored onog najmanjeg brata/sestre, a sve što imam za pružiti je taj moj hod ponosa pored njega. Čime sam ja zaslužio ovo što imam? Stalno nam se govori budite svjetlo i sol svijeta i mi to upijamo i klimamo glavom, a kada nam se pruži prilika da to i budemo, mi navučemo zastore i postanemo bljutavi. Što nam vrijedi sve ovo što imamo oko nas, ako izgubimo ono najvažnije u ovom današnjem okrutnom svijetu – suosjećanje. Počeli smo živjeti tako da za dobro djelo tražimo korist, a za ono loše samo priliku. Žalosno.

Daruj ono što si primio i primit ćeš ono što si darovao. Ako ne sada i ovdje, onda na nebesima.

Đuro Ravenšćak, Izvor: www.pastoralmladih.hr 

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 41 = 45