Došašće je dar da se učvrstimo u pravoj vjeri!

Svi se mi volimo nazivati da smo narod koji s velikim postotkom se izjašnjava da su vjernici katolici. Na to smo ponosni.

Izjašnjavamo se na taj način kao oni koji vjeruju. Tada se volimo pozivati na naše korijene. Na naše velike časne običaje. Na našu smionost u vjerskim udrugama i udruženjima kojima pripadamo. No u praksi svi ti silni postotci otkrivaju jednu tužnu stranu. Dovoljno je u jednom trenutku pročitati koji komentar na društvenim mrežama kad je u pitanju Crkva i vidjeti kako se izjašnjavaju kršćani o svojoj vjeri. Čudno da ti veliki vjernici, koji znaju sve o vjeri, valjda, imaju sasvim neke čudne ne kršćanske stavove. Čudno to neko njihovo privatno kršćanstvo. Kršćanstvo bez Boga, bez Krista i bez zajednice vjernika ne postoji. Kad se čovjek osili onda misli da mu je sve moguće. Tada mu nitko nije ravan. On je bitan samo sebi. On određuje pravila ponašanja u svemu pa tako i u vjeri. Jer vjera je za takve zaostala, zatucana i ne ide u korak s vremenom. Ona im ne pruža ništa novo. Samo sve novo može takve učiniti sretnima. No njihova sreća koja je izgrađena na površinskim ugodama nema ikakvog učinka osim još većeg razočaranja.

Iz današnjeg odlomka proroka Sofonije slušamo kao Bog kori svoj izabrani narod. One koji su se zaklinjali da će vršiti i živjeti po zapovijedima koje im je dao. „Teško nepokornom, okaljanom, nasilničkom gradu! On nikada nije poslušao poziva, nikada nije prihvatio pouku; U Gospodina se nikad nije pouzdavao; svome Bogu nije se nikada približio.“ Premda bismo voljeli da nas Bog samo hvali. Čini se da ni u ovom vremenu nema što pohvaliti. Dovoljne su pohvale koji iskazuje čovjek današnjeg vremena samom sebi. A pohvale koje izlaze iz usta takvih prema Bogu od nazovi vjernika postale su nasilničke i klevetničke. Bog nikada nikoga ne prisiljava na vjeru. Vjera je nezasluženi dar. I vjera se živi istinski svim srcem i svom dušom i svim umom i svim svojim životom.

Zato je ovo vrijeme došašća dar da se učvrstimo u pravoj vjeri ne vjeri običaja i folkloristike. To nam ne treba. Već da nas učvrsti u vjeri koja započinje velikim obraćenjem. Prestankom sa starim načinom i pogledima na život i ulaskom u novi život u zajedništvo s Bogom. Bez priznavanja svoje grešnosti nema pristupa Božjoj milosti. Možeš biti papirnati vjernik. Imati sve sakramente ali uzaludno ih je imati ako nisu zaživjeli i ako se ti isti sakramenti se ne žive i ne prakticiraju svaki dan, svaku nedjelju. Bog ne traži pravednike i svete već grešnike. „Jer ću tad ukloniti iz tebe tvoje ohole hvalisavce; i nećeš se više šepiriti na Svetoj gori mojoj, jer ću pustiti da u tebi opstane samo skroman i čedan narod, i u imenu Gospodnjem tražit će okrilje Ostatak Izraelov. Oni neće više činiti nepravdu, neće više govoriti laži; u njihovim ustima neće se više naći jezik prijevarni.“

Ne boj se danas krenuti putem obraćenja. Ne padajmo na zamke onih koji nas žele pokolebati već se osnažimo Božjom milosti. Sebe svoj život vjernika jedino možemo ostvariti kao zajednica vjernika. Krenimo za Kristom koji je uvijek na strani onih koji su maleni, neznatni izopćeni i na marginama društva. Dopusti mu da bude on tvoja jedina snaga za život. Tvoj blagoslov. Tvoje sve.

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 16 = 22