Gospodine, jesi li tu?

Gospodine, jesi li tu? Tim riječima započeo sam još jedan Susret s Njim. Nisam znao kako bih Mu se ovaj put obratio. Opet sam učinio ono što nisam smio. Uporno činim takve stvari kao da vjerujem da mi to neće nanijeti nikakvu štetu.

Naravno da sam tu! Zašto si pomislio da nisam? Uvijek sam tu za tebe! Te su riječi tako snažno odzvonile u meni da sam zadrhtao. Moram priznati da sam bio iznenađen tim riječima. Kako bih mogao i očekivati nešto takvo kada sam srušio sve ono što je Njegova milost u meni gradila? On je bio taj koji se trudio sa mnom više nego što je meni stalo do toga. Nikada nije odustajao od mene. A ja? Tako sam lako odustajao od Njega. Stid me ispunio. Samo sam zajecao svjestan svega što sam činio i što sam o Njemu mislio.

Hoćeš li mi dopustiti da ti pomognem?

Bilo me previše strah osude, a možda i ljubavi u tolikoj mjeri. Budući da mi, ljudi, nismo jedni druge naučili na praštanje i toliku ljubav, nisam ni znao za nešto drugačije. Zbog svojih djela sam onaj Hram koji je u meni bio pretvorio u ruševine. Ali, to nije išlo kamen po kamen. Nego u trenutku. Za samo jedan tren sam uspio srušiti ono što je On godinama u meni gradio. No, On i dalje nije odustajao od mene.

Ovu šutnju On prekida riječima: Hoćeš li mi dopustiti da ti pomognem? Blago rečeno – osjetio sam šok. Nakon svega što sam učinio On me pita dopuštenje da mi pomogne. Moj Bog traži neku dozvolu od mene? Pa, kakav bih to ja bio kada ne bih to dopustio. Nemam hrabrosti odbiti Ga. Do sada sam glumio toliku hrabrost da sam sve činio sam. Mislio sam da mogu bez Njega. Iako bih često zakazao – nekako bih se uvjerio u to da i dalje mogu sam. Ali, sada ne mogu više biti takav. Koljena su previše klecava da bi noge krenule naprijed. Dopustio sam da me pobijedi i ostao na mjestu s koljenima na podu.

Ako si Ti još uvijek voljan, nakon svega, pružiti mi pomoć, tko sam ja da Te odbijem? Naravno, dugujem Ti ispriku što sam te do sada odbijao. Očekivao sam barem malu dozu osude i prijekora u Njegovu pogledu. Bar malo srditosti u Njegovu glasu. Ali, to je bog neke moje predodžbe. U tom trenu sam se toga riješio. Moj Bog nije takav. Ne osuđuje nikoga. Kada smo na koljenima, On nam je najbliži. Ne gleda tada na naše grijehe nego vida naše rane kojima smo sami sebe ranili. Stalo mu je do nas čak i kada nama nije. Ljubi nas i onda kada smo sami sebi mrski.

Stalo Mu je do mene i pronaći će me

Istog trenutka krenuo je s obnovom onih ruševina koje sam načinio. Bio je jako nježan. Uzeo je svaki kamen posebno. Dobro ga promotrio. Pogledao je treba li ga sada ponovno oblikovati, ima li oštećenja na njemu, te ga tek onda stavljao na za njega predviđeno mjesto. Bio je poseban osjećaj promatrati kako od onoga što sam učinio On čini nešto predivno. Nije Mu bilo teško ponovno sagraditi Hram. Moram priznati da je sada bio ljepši nego prije. Primijetio sam još jednu novost u Hramu. Nije bio prazan. U njemu su bili svi ljudi koji su dio moga života. To je bilo potrebno kako bih shvatio kako se On „krije“ u drugima. Pa, kada mi se bude činilo da je On daleko, bit će dovoljno da se obratim (P)prijatelju i znat ću da je tu.

Zatečen tolikim prekomjerjem Njegove ljubavi prema meni odlučio sam da više ne želim sumnjati u Njegovu blizinu. Pa čak ni onda kada mi se bude činilo da me je napustio. Sada znam da On nikada ne napušta nas – jedino mi možemo napustiti Njega. A, zašto Ga napuštati sada kad sam Ga upoznao? U ovom trenutku to ne želim. Ali, čovjek sam. Vjerojatno ću opet odlutati od Njega. No, stalo Mu je do mene i pronaći će me.

fra Nikola Jurišić, Izvor: www.pastoralmladih.hr

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

12 − = 5