Grijesi su kao sitno i krupno kamenje

Živimo u vremenu, u kojem je za mnoge osobni grijeh neprepoznatljiv. Ne prepoznaju ga u svom ponašanju, ne znaju ga definirati, niti memorirati.

Tako se znade dogoditi da dođu na ispovijed nepripremljeni i sa stavom: „Velečasni! Došao sam ili došla sam na ispovijed jer je Božić, ili Uskrs pred vratima, ali ja vam nemam grijeha. Nisam nikoga ubio, nikome ništa ukrao, u crkvu idem kad stignem.“ I onda slijedi često: „Ajde pitajte me, velečasni.“ A kad velečasni počne postavljati pitanja, onda se počnu otkrivati područja psovke, područje aljkavosti, neodgovornosti prema obitelji, ili nešto slično. Ta neprepoznatljivost osobne grešnosti nije samo svojstvena našem vremenu. Nje je bilo i ranije, u svim razdobljima crkvene povijesti. Da se ne bi dogodio memorijski zaborav onog što je grijeh, uvijek su postojali mudri ljudi, redovnici-monasi ili sveci koji su bili u svom vremenu poput Ivana Krstitelja koji je jasno precizirao grijehe svoga vremena, ali i mogućnost izlaska iz stanja grešbosti obraćenjem, iz te neprepoznatljivosti što jest, a što nije grešno.

Veliki znak našeg vremena u analizi grešnosti bili su sveti Ivan Pavao II. i sveta Majka Tereza. Majka Tereza je jasno i glasno govorila gdje leži grijeh suvremenog čovjeka. Leži u našoj neprepoznatljivosti da je grijeh ne vidjeti Isusa Krista u svakom čovjeku, pogotovo u siromašnima, od društva odbačenim i prezrenim ljudima. Vjerojatno zato, ona nije kao časna sestra postala keteheta, završila glazbenu školu, postala redovnica da se vrti u krugu svoga samostana i da meditira kako će spasiti svoju dušu. To je prema onom misijskom nekadašnjem geslu kojeg su  pučki misionari pisali na križ u župama gdje su održali misije: „ Spasi dušu svoju“.  Sveta Majka Tereza je pokazala da redovništvo, i ne samo redovništvo, nego poslanje svakog čovjeka jest, u sebi duhovno stvoriti ozračje da je baš u svakoj osobi prisutan Krist. U zdravome, u bolesnome, a pogotovo u onima koji su na rubovima društva. Zato je zajedno sa sestrama nakon jednosatnog dnevnog klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom krenula na ulice Kalkute i skupljala siromahe po kartonskim kutijama, spašavala ih od bijede, te brinula za njih. Isus je prisutan u svakom jadniku, svakoj osobi, patniku i siromahu, u bolesniku, u napuštenom i prezrenom čovjeku. Jesmo li toga svjesni, ili su nam draži lijepo uređeni samostani, klimatizirane sobe, lijepo uređena kapela, vrt sa puno cvijeća po kojem možemo šetati i meditirati „ Spasi dušu svoju“. A laici kažu: „ Siromaha je uvijek bilo i bit će. Tko im je kriv, što su pod nesretnom zvijezdom rođeni. Neka idu u karitas ili Crveni križ i rješavaju to svoje siromaštvo i napuštenost sa njima.“ Papa Franjo je izrekao divnu rečenicu, koja bi trebala biti svim klericima i redovnicima poruka za 21. stoljeće: „Pastiri moraju mirisati po ovcama!“ Može li jedan klerik, jedan redovnik ili redovnica mirisati po ovcama, ako iz udobnosti samostana, župne kuće ne siđe među ovce? Ne može! Kao što netko i njegova odjeća ne mogu mirisati po duhanskom dimu, ako nije bio među pušačima barem jedan sat vremena. Isto tako nema mirisa po ovcama, ako nismo bili među ovcama, zajedno sa stadom. No, za trenutak pustimo sve te poruke po strani. Jedno je sigurno da svi griješimo! Ne drži vodu ona izjava na početku ispovijedi: „Ja vam velečasni nisam ništa griješio. sa mnom je sve OK.“ U prilog toj mojoj tezi je priča L. N. Tolstoja o dvije žene koje su posjetile pobožnog monaha: jedna se strašno kajala za svoj grijeh, a druga je bila uvjerena da je na pravom putu, te da nema grijeha.

„Dođoše dvije žene radi pouke starom monahu. Jedna je smatrala sebe za veliku grešnicu, dok druga, jer je cijeli život proživjela po zakonu, nije sebi predbacivala nikakav osobit grijeh i bijaše zadovoljna sa sobom. Stari monah ispita obadvije žene o njihovu životu. Prva mu je kroz suze priznala jedan svoj veliki grijeh. Smatrala ga je tako velikim da nije očekivala da će joj uopće biti oprošten. A druga reče da ne zna bilo kakve svoje veće osobne grijehe. Stari monah progovori prvoj: »Hajde, sluškinjo Božja, pa mi nađi veliki kamen, tako veliki da ga jedva možeš podići, pa ga donesi…! A ti, reče onoj koja nije znala za nikakve svoje velike grijehe, donesi mi također kamenja, koliko god više možeš, ali donesi mi samo sitno kamenje.« Žene odoše i izvršiše naredbu starog monaha. Jedna je donijela veliki kamen, a druga punu torbu sitnog kamenja. Stari monah pogleda kamenje pa će: »A sad ćete učiniti ovo: odnesite nazad kamenje i stavite ga na ista ona mjesta odakle ste ga i uzele. Kada ga ostavite, dođite opet k meni!«I žene opet odoše izvršiti starčevu naredbu. Prva je lako našla mjesto s kojega je uzela kamen. Ostavila ga je onako kako je i prije stajao. Ali druga se nije mogla sjetiti svih mjesta s kojih je svaki pojedini kamen uzela, pa se tako, ne izvršivši naredbu vratila s istom torbom kamenja. Dakle, eto, progovori im starac, tako isto je i sa grijesima. Ti si, bako, ostavila velik i težak kamen na staro mjesto jer ti nije bilo teško zapamtiti odakle si ga uzela. Ti si se sjećala svoga grijeha, trpjela si zbog njega prijekore i ljudske i svoje savjesti, smirivala si se i polako se oslobađala od posljedica svoga velikoga grijeha… A ti, okrene se starac ženi koja je vratila sitno kamenje, nisi mogla staviti kamenje na staro mjesto jer nisi zapamtila s kojega si mjesta uzela svaki pojedini kamen. Tako je i sa grijesima. Praveći sitne grijehe, nisi ih se više sjećala, nisi se kajala zbog njih, navikla si da živiš u grijesima i osuđujući tuđe grijehe sve dublje si tonula u svoje vlastite. Znaj da smo svi mi grešnici i da ćemo svi stradati ako se ne budemo kajali.

Poruka ove Tolstojeve priče je vrlo jasna: svi smo grešnici. Veliko je pitanje sjećamo li se svojih sitnih, malih, svakodnevnih grijeha koje smatramo normalnim ponašanjem, a možda su veliki grijeh ako nam se često događaju. Kako često danas, u naše vrijeme, budemo nepravedni prema onima koji rade, koji su obični radnici, težaci, pa i prema onima koji su intelektualci. Kako nepravedni? Pa ne dajemo im  pravednu plaću za njihov trud i izvršen posao. Govorimo: To je tako danas. „Svi tako rade i daju mizerne plaće, pa ne mogu ja biti drugačiji.“ A Sveto pismo kaže: „ Svaki je radnik vrijedan svoje plaće.“ Neki, nekima duguju za intelektualni rad veliki i ugovoreni i dogovoreni novac i bez imalo srama kažu: „ Neću ti platiti, možeš me tužiti.“ Kako često čovjek „ zaplotnjački“ djeluje da bi onog drugog obezvrijedio, ponizio, i na perfidan način mu napakostio, i ne osjeća grižnju savjesti. To je to sitno kamenje koje možeš, a ne moraš donjeti pred Gospodina u ispovijedi. Druga žena iz Tolstojeve priče je donjela punu torbu kamenja natrag monahu, jer se nije sjećala gdje je koji kamen bio. Tako se jadno osjećaju mnogi koji malo po malo „podgrizaju“ položaj u obitelji: snaha svekrvi, ili svekrva snahi. Da ih ideš ispitivati, obje bi bile bezgrešne, bez ijednog kamenčića u torbi grijeha. Isto tako, nešto slično je na radnim mjestima: „ Svi kradu, pa i ja ću potkradati. Zašto bih ja bio drugačiji.“ Ili: „ Svi primaju radnike na određeno vrijeme, a ne u stalan radni odnos.“ Da kažeš da je to poigravanje sa tuđim emocijama grijeh, takvi bi rekli ne; „Tako svi rade.“ Ako su grijesi „crveni kao purpur“, mogu biti oprošteni ako  čovjek priznaje grijeh i kaje se. Oproštenje je Isusov dar onima koji u njega vjeruju i njega ljube svim bićem. „I okrenut ženi, reče Šimunu: „ Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi, jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi. A ženi reče: „ Oprošteni su ti grijesi“ Lk. 7, 44 – 49.

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

1 + 6 =