PROPOVIJEDI

I mi smo poslani da pozivamo na obraćenje i liječimo svaku bolest i nemoć

Prorok Amos je bio prorok koji je bez imalo okolišanja upozoravao na nepravde, korumpiranost i religioznu prijetvornost ljudi svoga vremena. Njegove su riječi smetale i vjerskim i građanskim vlastima u Betelskom svetištu i u gradu Samariji.

Kazna za njegovu iskrenost bila je progonstvo iz izraelskog kraljevstva: „Odlazi vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje propovijedaj!“ Ako baš želiš govoriti istinu, govori je, ali negdje drugdje. Amos, međutim, odgovara da ono što on govori, njegovo proroštvo, ne ovisi o njemu jer on nije želio biti prorok nego stočar, nego o Gospodinu koji ga je uzeo od stada uz riječi: „Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu!“

Slično se dogodilo i s dvanaestoricom o kojima govori evanđelje. Svi su oni imali druga zvanja i zanimanja, drugačije životne planove. Nitko od njih nije želio postati propovjednik. Ali susreli su Isusa. I Isus je bio onaj koji ih je, „dajući im vlast nad nečistim dusima“ dozvao i poslao ih „dva po dva“ bez ičega materijalnog izgoniti zloduhe, propovijedati obraćenje i pomazivati nemoćnike. To su isti oni kojima će Isus u prigodi svog uzašašća ponoviti isto poslanje: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16, 15) i koji će to poslušati: „Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima“ (Mk 16, 20).

Zahvaljujući ovome njihovo propovijedanje je stiglo do nas. Službeno smo ga prihvatili u onomu trenutku u kojemu smo postali kršćani. I istovremeno s prihvaćanjem tog propovijedanja, postali smo i sami oni koji su, svako od nas na njemu svojstven način, dobili isto poslanje, poslanje da idemo „dva po dva“ i propovijedamo evanđelje svemu stvorenju. Da bismo, međutim, mogli izvršiti to poslanje nije dovoljno to što je evanđelje došlo do nas i što smo ga prihvatili. Potrebno je i to da ta evanđeoska poruka zahvati naš život. Ovo zahvaćanje u naš život ima dvije dimenzije. Prva se odnosi na način na koji se shvaća svijet, ljudsko postojanje, Bog, smisao itd., a druga se odnosi na način na koji se to što se shvaća živi u konkretnom životu. I jedna i druga dimenzija su neophodne da možemo reći da smo mi kršćani i da kao kršćani možemo biti ne samo primatelji evanđeoske poruke, nego i njezini prenositelji onima kojima nas Bog šalje, a on nas šalje svima.

Drugo današnje čitanje, riječ je o ulomku iz Poslanice sv. Pavla apostola Efežanima, govori o tom kršćanskom shvaćanju svijeta. Ukratko se to kršćansko shvaćanje svijeta na temelju ovoga teksta može sažeti u jednu jedinu rečenicu, a ona glasi: Bog nas je sebi izabrao prije postanka svijeta, u ljubavi nas je predodredio za posinstvo i pokćerinstvo, a zbog čega je na svijet poslao svoga Sina postavljajući ga u središte sve stvarnosti. Ovu istu poruku Drugi vatikanski sabor ovako sažima: „Misterij čovjeka postaje jasan jedno u misteriju utjelovljene Riječi. (…) Krist, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva. (…) Riječ naime Božja, po kojoj je sve stvoreno, sama je postala tijelom da kao savršen čovjek sve spasi i u sebi sve rekapitulira. Gospodin je cilj ljudske povijesti, točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije, središte ljudskoga roda. (…) U njegovu Duhu oživljeni i ujedinjeni putujemo prema konačnom dovršenju ljudske povijesti, koje potpuno odgovara planu njegove ljubavi: ‘Obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu sve što je na nebesima i na zemlji’“ (GS 22 i 45).

Nije lako razmišljati na ovaj način i ovu istinu o Bogu koji nas ljubi od postanka svijeta i koji nas želi ljubiti svu vječnost, a za što nam je darovao svoga Sina, prihvatiti u svom životu. Osobito je to teško kad nam se život na zemlji i ne čini usklađen s tom vječnom Božjom ljubavlju. Još teže je, međutim, tu poruku prenositi drugima u svijetu i vremenu u kojem ljudi radije žele čuti laž nego istinu, kao u Amosovom slučaju, svijetu u kojem nema mjesta za proroke i propovjednike. Zato je, da bismo nadvladali te poteškoće i u jednom i u drugom smisli, uvijek ponovo potrebno zastati pred porukom Isusovog evanđelja promatrajući to evanđelje u njegovoj cjelovitosti kao ono što Isus nudi najprije nama, a onda, nakon što ga mi prihvatimo, a to trebamo činiti svaki dan ponovo, što po nama, kao životnu poruku tako važnu da se o njoj ne može i ne smije šutjeti, želi ponuditi i svima drugima. Jer mi, mi kršćani, mi Crkva ovog povijesnog trenutka smo, kao Amos i apostoli, oni kojima je prvima upućena Božja riječ, ali smo i oni koji su „poslani“ među ljude svoga vremena da ih pozivamo na obraćenje, ali još i više od toga da iz ovoga svijeta u ime Isusovo izgonimo zloduhe i liječimo svaku bolest i nemoć, dok svojim riječima i osobito svojim životom svjedočimo Isusa Krista i njegovu vječnu poruku spasenja o kojoj, bez obzira je li to početno želimo ili ne želimo i kakvi su naši životni planovi, nemamo pravo šutjeti.

Mate Uzinić, biskup, Izvor: www.dubrovacka-biskupija.hr/

Facebook Komentari

comments

admin

About Author

Leave a comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

87 − 80 =

You may also like

PROPOVIJEDI

Prepoznati Uskrsloga

Od četvorice Evanđelista samo sveti Luka opisuje iskustvo razočaranja dvojice Isusovih učenika, koji na sam dan uskrsnuća, ne znajući što
PROPOVIJEDI

DAROM SAVJETA BOG NAM OSVJETLJAVA ŽIVOT

Na današnjoj općoj audijenciji na Trgu Svetoga Petra Papa je nastavio govoriti o darovima Duha Svetoga. Danas je govorio o