Imati zaključano srce je najgori zatvor

Što je to srce u religioznom smislu riječi? Zasigurno nije samo „ obična pumpa“ koja je u čovjeku radi protoka krvi kroz njegov organizam. Da bismo saznali što je srce u religioznom smislu riječi, važno je pojam srce promotriti kroz velike svjetske religije.

U egipatskoj religiji srce ima temeljnu ulogu: Bog Ptah je svemir zamislio svojim srcem, pa je ono u svakom čovjeku središte života, volje i inteligencije; izjednačeno sa savješću. Ono je Božji sud koji postoji u svakom čovjeku. U islamu srce ( qalb ) je organ kontemplacije, intuicije i duhovnog života. U njemu prebiva Bog i upućuje čovjeka na najskrivenije, najtajnovitije i najautentičnije misli. U Starom zavjetu srce je središte ljudske osobe, unutrašnjeg čovjeka s osjećajima srčanosti, radosti, naklonosti, brige. Srce je poticaj za djelovanje, namjere i htijenja. Božji je savez upisan u srce. „Nego, ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Jahvina. Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I it ću Bog njihov, a oni narod moj.“ Jer. 31,33. Čovjekovo srce budi čežnju za Bogom, kućom Božjom. U njegovom se srcu provjerava nedužnost. Ono je mjesto osobnih tajni i savjest. „Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti, i ne kune se varavo.“ Ps. 24,5. U Novom zavjetu  govoreći o srcu, misli se na radost, ljubav, čežnju, tjeskobu, boli i požude. Prema novozavjetnoj teologiji čovjek započinje griješiti već u svom srcu, a ne tek na djelu. Bog gleda u srce čovjeka i može ga otvoriti za svoju blagovijest. „Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te ime reče: „ Ovako je pisano: Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih.“ Lk. 24, 45. Srce znači savjest, čovjekovo unutarnje svetište u koje nitko osim Boga ne može prodrijeti. Bog je veći od našeg srca i znade sve. „I umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čem osuđuje. Jer Bog je veći od našeg srca i znade sve.“ 1Iv. 3,20.

Bibličar dr. Bonaventura Duda o slušanju Božje riječi

Kao student teologije i dakako slušač Biblijske teologije koju nam je predavao vrsni profesor fra Bonaventura Duda, zapamtio sam četiri njegove važne riječi: osluh, posluh, sebedarje i uzdarje. Vrlo često je u predavanjima koristio te riječi, pogotovo njegove složenice sebedarje i uzdarje. Riječ Božju koju čitamo, ili nam je netko naviješta treba najprije pažljivo osluhnuti, rekao bi profesor fra Bonaventura Duda. A onda slijedi naš posluh, poslušnost navještenoj riječi. Tako funkcionira Crkva i crkveni život. Svi sakramenti Crkve su navještaj Božji, kojeg osluškujemo i na njega odgovaramo posluhom, prihvaćanjem. Nakon prihvaćanja Božje riječi slijedi naše sebedarje i uzdarje. Dajemo sebe Bogu posluhom i ostvarenjem Božje volje koju Bog ima s nama. U tome je gotovo sva mudrost vjerničkog života. Ako nedostaje događanje jedne od te četiri riječi, navještaj nije pao na „ plodno tlo.“ Cjelokupno židovstvo, a kasnije život Crkve počiva na tim temeljima. Zato je potrebna i nužna neprekidna komunikacija sa Božjom navještenom riječi, bilo to unutar crkvenog prostora, ili u osobnom čitanju Svetog pisma. Riječ Božja je „ bogoduha“ znao je govoriti često fra Bonaventura Duda. A to znači, da nije ona samo riječ ljudska, nego ispunjena Božjim duhom. A prema tome biblijski pisci nisu obični pisci, oni su bili nadahnuti Duhom Svetim, Božjim Duhom.

Imati zaključano srce, najgori je zatvor

Čovjek može imati tvrdo srce, kameno srce, „sklerocardia“ , a ne srce od mesa. Zato Sveto pismo kaže da će Bog iz čovjeka izvaditi kameno srce i dati mu srce od mesa. Moguće je otvrdnuće srca, koje se također spominje u Bibliji. Ako je srce čovjekovo, srce kršćanina središte ljudske osobe, unutrašnjeg čovjeka sa srčanošću i emocijama, poticaj za htijenja i naklonost, onda je neizostavan osluh i posluh Božjoj riječi. Moguće je imati „zaključano srce i biti najgori zatvor.“ To je misao svetog pape Ivana Pavla II. Ako se pojedincu, vjerniku dogodi da zaključa svoje srce, onda je nemoguća duhovna komunikacija između njega I Boga. Imati zaključano srce nije samo slikoviti govor, nego realnost koja postoji. Za neke ljude u svakodnevno životu znademo reći: „taj je bez srca.“ Da, bez srce je. Ne pokazuje nikakve emocije, duhovnost, empatiju, samilost, sam je sebi dostatan. Vječito je nezadovoljan i nesretan, jer je dubina duše i savjesti frustrirana. A frustracija je posljedica nedostatka zdrave komunikacije s Bogom i ljudima. Pakao duše. Zatvor bez oduzimanja slobode kretanja i rešetaka na ćeliji. Osoba sa zaključanim srcem ne živi. Ona životari.

Kršćani bez srca 

Mogu li kršćani biti bez srca? Dakako da mogu. Ovisi o tome za koju se hranu bore: za propadljivu, ili nepropadljivu. Pitanje je to kršćanskog stila života. Manji dio katolika u Hrvatskoj živi sa svojom Crkvom, a drugi, veći dio je u pukom tradicionalizmu. Prigodice živi intenzivno svoju vjeru. To u šali znači ono što je govorio meni jedan moj dobar prijatelj i majstor. Znao je u šali reći: „ Velečasni, kaj je to, ja kad god dojdem v crkvu, u crkvi su borovi.“ I onda se slatko nasmijao on i oni koji su ga čuli. Takve osobe ne poznaju i ne znaju što je to osobna duhovnost, što je Euharistija, kako je živi Bog prisutan u svijetu. Srce kao središte savjesti i duhovnosti treba neprekidno hraniti. A hrana je nedjeljna ili blagdanska sveta Misa. Nezahvalnost je ne slaviti Boga misnim nedjeljnim slavljem. Isus nam je dao samoga sebe u Euharistiji: „Uzmite i jedite od ovoga svi! Ovo činite meni na spomen!“ Dao nam je najdragocjeniji i najskuplji dar u duhovnom smislu riječi. Daje nam samog sebe u svetoj Misi. Kako bi se mi osjećali da nekome darujemo vrlo skupi i dragocjeni poklon, a on ga galantno odbije. Odbijanje sudjelovanja u nedjeljnoj ili blagdanskoj misi je velika nezahvalnost i nepoštivanje Boga. Nedjeljna sveta Misa je duhovno sabiranje snage za novi radni tjedan. Susret je to sa živim Isusom pod prilikama Riječi, posvećenog kruha i vina.

Kršćanin je ponekad bez srca. Zaključana srca kako je rekao sveti papa Ivan Pavao II. Čovjek bez duhovne hrane, bez molitve, bez riječi Božje, bez sakramenata postaje sam sebi čudan, pita se u čemu je smisao života. Nije bez veze i smisla „klip“ koji kruži internetom na duhovnim portalima: „Više Isusa, manje sebičnosti, ogovaranja, ponosa, tuge, laži, ljutnje.“ Pogledajmo hrvatsko društvo, hrvatsku društvenu scenu. Što u našem društvu „caruje?“ Upravo sebičnost umjesto općeg interesa, laž, krađa, korupcija, umjesto istine i poštivanja ljudske osobe i društvenog dobra, ljutnja na sve i svakoga. Društvo nam je zatrovano podmetanjima. Svi imaju svoju istinu, a za to nemaju duhovnu podlogu. U prepotentnom ponosu više ne valjaju hrvatski liječnici, Crkva, svećenici, odvjetnici, sudovi, prosvjetni radnici. Sve smo skinuli sa trona, popljuvali školstvo, politiku, domoljublje, hrvatske branitelje, bogoljublje, svakog čovjeka koji se pokuša zauzimati za opći interes. Sjećam se da sam na Jarunu, u crkvi svete Mati Slobode bio na misi za hrvatske branitelje. Biskup i ministar obrane su izvan crkve poslije mise postavili vijence u čast i zahvalnost hrvatskim braniteljima. Svećenici su se u procesiji vraćali u sakristiju i mimoišli se sa gospođom srednjih godina koja je glasno komentirala: „Opet je završila jedna parada.“ Ne mora biti katolkinja, ali može barem malo imati pijeteta prema onima koji to jesu. Provokacija na javnom mjestu je pokazala njezino duhovno stanje, njezinu nutrinu koja je zatrovana mržnjom. O takvim „ duhovnim bolesnicima“ u hrvatskom narodu, u medijima nitko ne piše. Misa i molitva nije parada. A i da jest, otkuda pravo nekome provocirati na javnome mjestu. Kakvo smo mi to društvo. Da li bi se to isto ona usudila reći pred židovskom sinagogom, pred džamijom kada petkom izlaze vjernici sa molitve. Osoba bez srca i emocija. Drugi su ginuli za nju i nas, a sada je spomen i molitva na njih parada. Njezino srce je zaključano za sve i svakoga. Ona je dostatna samoj sebi. Živi u svom duhovnom zatvoru punom mržnje koje eskalira svaki puta kada nije onako kako ona razmišlja u plitkoći svoga intelekta, duhovne bijede. Stvarno je imao pravo papa Ivan Pavao II. kada je rekao: „Imati zaključano srce, najgori je zatvor.“

vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 27 = 33