Ispred nas je sveto vrijeme koje nam otvara novu mogućnost za zauzetiji život vjere!

Današnjim danom započinje nova Crkvena godina. Premda je već polovicom studenoga svaki od naših gradova i naselja zablistao sjajem božićnih ukrasa koji uzveličavaju okružje u kojem jesmo mi danas paljenjem prvog svijetla na adventskom vjenčiću ozbiljnije stavljamo ispred sebe ono što je bitnije od svih ovozemnih svjetiljki koje sjaje umjetnim svijetom.

Ispred nas je sveto vrijeme. Vrijeme odricanja. Vrijeme priprave. Vrijeme iščekivanja. Darovano nam je novo vrijeme kako bi stali iznova na put iščekivanja onoga koji oduzima grijehe svijeta. Ovo vrijeme milosti koje nas pripravlja u radosnom iščekivanju novog Gospodinova pojavka otvara nam novu mogućnost za zauzetiji život vjere. Vjere koja u nama proizvodi milost stalne Božje prisutnosti.

Svi smo mi uvjereni kako se nalazimo na pravom putu. Pomalo smo se osilili u toj našoj zamrlosti te nam postaje svejedno i ne obaziremo se na sve ono što je oko nas i što nas je odvuklo od radosnog i milosnog života vjere. Doista nam je neophodno vrijeme došašća kako bi se susreli ponajprije sa samim sobom. Bez tog susreta sve što slijedi svaki blagdan i proslava biva pustoš i praznina. Susret sa sobom znači i reviziju života u kojem mi sami sebi priznajemo na kojem smo stupnju vjere. Nažalost nitko nije voljan pogledati u sebe iskreno. Danas to nije poželjno jer je važno gledati u tuđe živote. Svatko voli zagledavati se u tuđi život uz okrepne analize stanja no sebe i svoj život nikako da sagledaju.

Koliko god to nijekali današnji čovjek izgubio je doticaj za sveto. Nekako ga pokušava nadoknaditi ali bezuspješno. Kako ništa ovom svijetu nije sveto tako se ni sami blagdani ne mogu se svetkovati na onaj način koji oni zaslužuju. Sve je oko nas više neka navika. Čak nas mali ekrani pozivaju da u svoje kuće iz prašine izvadimo adventske vijence koji će sve ovo vrijeme ostati ili ne zapaljeni ili će postati smetnja koju ćemo gurati i premještati na sve strane. Kako što znate adventskom vijencu mjesto je na stolu. Zašto? Da nas vrati onima koji su nam najbitniji. Da nas vrati Onom koji okuplja na pravom mjestu susreta. Samo stol je mjesto istinskog Božjega susreta. Stol riječi i stol blagovanja kruha. Iščekivati drage goste ili pak bilo kojeg gosta traži spremanje. Pripremu koja je obilan zahvat. Od kuće koja izgleda kao da je pala atomska bomba treba stvoriti mjesto prijema. Domaćice se svojim marljivim radom koje se nažalost nikako ne primjećuju sav prostor svojom ljubavlju čiste, dižu prašinu, oslobađaju prostor od paučine i nakupljenih nepotrebnih stvari. Kupe za svojom djecom od robe, igračaka, nakupljenih novina, svega i svačega nepotrebnoga. Sav nered koji je svakodnevan sad mora ustupiti mjesto redu, urednosti, čistoći. Jer što će nam reći gosti ako je kuća ne uredna. Ima jedna stara mudrost koja kaže pokaži mi ormar i reći ću ti kakav si.

Došašće je vrijeme spremanja od svega što je izazvalo nered u našim životima. Nažalost kao što se ni kuća koja je u neredu ne može urediti u jedan sat ili u jedan dan našem životu je potrebno više spremanja. To je doista mukotrpan i težak rad prepun odricanja. Jer kad se počne čistit tada se vidi sve što nije potrebno što nije korisno i sa čime smo se sve okružili i zagušili ono bitno za život. Pred nama je taj mukotrpni put koji zahvaća cijeli naš život. Jer i kad dođemo do onog dijela u kojem mislimo da smo uznapredovali kao ljudi, kao vjernici znamo da nas uvijek nešto izbaci iz takta a tada vidimo da usprkos svega i svem trudu koje smo uložili da ima još dijelova koje su potrebne Božjega zahvata. Bog koji dotiče sve liječi i stavlja u red. Zato nema zadržavanja ničega za sebe jer iz svega tada nastaje smo nered. Došašće bez Boga je moguće za mnoge vjernike. Ono će se svesti na bogati program adventskih provoda pjesme uz kuhano vino i kakvu deliciju ali će ostati praznina koju ništa ne može ispuniti. Svi smo mi oni koji tragaju i žele ispuniti svoje živote. Ono smo s čime hranimo svoju dušu. Ni jedan cimet, ni jedan klinčić, ni anis, ni muškatni oraščić, ni dobro vino neće moći ostaviti trajan okus slasti one milosti koju donosi Bog. Možda je dobro priznati sebi da Bog ne ovisi o nama ovakvim grešnima malodušnima i beznadnima ali da smo svi mi potrebiti Njega koji nas ljubi kako bi zasjala nova nada u našem životu.

Došašće je velika priprava. Zato danas od kaosa koji prevladava u našem životu marljivo zavrnimo rukave jer potrebno je sebe dovesti u red. Svaki i najmanji dio tradicije koje je vezan za došašće nije samo simbolika ono je podsjetnik. On nas iz dana u dan na vidljiv način usmjeruje kao putokaz prema Bogu. U mnogim našim župama započinju mise zornice. Ogromni je to dar koji otvara nebo. Prva najvažnija stvar za to je dobra priprava. Zornica nosi plodove obilja ali ima i preduvjete za te Božje darove. Ispovijed je na prvom mjestu. Jer ako nema ovog sakramenta u kojem se mirimo sa sobom, ljudima i Bogom ne može se uzdignuti srce za svete darove. Tada se događa taj susret koji je predokus onog našeg. Blagovanje i zajedništvo stola povezuje nas u jedno tijelo Isusa Krista. Ustrajnost dolaska na zornice samo nam mogu pokazati koliko nam je duh voljan ostaviti isprazno a preuzeti sveto. Po sakramentu krštenja svaki od nas je postao kraljevski svećenik. Nema tu diskriminacije ni muško ni žensko. Svi smo svećenici koji imaju svoje poslanje jer smo poslani cijelom svijetu svakom koga susretnemo svjedočiti Isusa Krista spasitelja i otkupitelja. Taj naš poziv nas vraća na ono što je iskonsko darovano da se ispuni po nama poslanje Božje prisutnosti.

Oboružajte se strpljenjem. U vjeri nema brzih rješenja. Nema čarobnjaštva ni čarobnih štapića. No ima nešto što je čarobno. Vjeruj, vjeruj iz sveg srca, vjeruj iz cijeloga života i imat ćeš sve. Svaka molitva će biti uslišana. Sve što zaišteš u poniznosti srca dobit ćeš. Svaka želja zadobit će smisao. Na svaki upit stiže pravi odgovor. Molitva je snaga života. Molitva vjere spašava. Stoga ovo iščekivanje dolaska Gospodinovog provedimo marljivo. Poskidajmo tu paučinu i prašinu koja se nakupila i nataložila. Sav taj nered u kojem nemamo mjesta dovedimo u sklad. Izbacimo svaku nepotrebnu nepodobštinu koja nam je oduzimala vrijeme. Posvetimo se onom što je jedno vrijedno i sveto. Vratimo se svojoj obitelji. Sjetimo se svojih starih i bolesnih roditelja koje smo malo zaboravili. Posvetite vrijeme svojem supružniku, svojoj djeci. Okupite se za stol i zapalite svjetlo u svojoj kući svjetlo molitve, ljubavi, sklada i mira. Neka vam je blagoslovljen prvi advent. Samo hrabro i ustrajte jer Bog nas ljubi i čeka otvorenih ruku za blagoslov i mir!

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

60 + = 68