Isus dolazi da bi se susreo sa svakim od nas!

Prvom nedjeljom adventa počinje nova crkvena godina. Sve što počinje ima svoj kraj kao i sve što se nalazi na ovoj zemlji.

Svaki čovjek mora razmišljati što se nalazi na kraju njegova puta kojim se zaputio. Prošle nedjelje smo slavili kraj crkvene godine blagdanom Krista Kralja koji će sakupiti sve ljude od prvog do zadnjega čovjeka na zajednički sud koji nazivam posljednjim sudom. Tako kraj puta ima važniju ulogu od njegova početka te nam ove adventske nedjelje stavljaju još na oči sud svijeta jer je to prevažno, sav put služi tom cilju.

Kao što svijet i njena povijest im kraj tako i svaki ljudski život ima svoj početak i kraj te je potrebno imati pred očima i kraj našega zemaljskoga života kome služe svi dani ljudskoga života. No, čovjek je sličan malom djetetu koja se igrajući zagleda u šarene slike i igre te zaboravi što treba činiti, tako i čovjek se rado zabavlja zemaljskim igrama i igračkama te lako zaboravi zbog čega je došao na ovaj svijet. Isus je često opominjao da imamo na umu cilj našega života da vas ne iznenadi njegov iznenadni dolazak.

Priča o ludim djevicama koje su bez ulja, što predstavlja Božji život, pokušavale ući u svadbenu dvoranu govori nam kako je to važno i potrebno to imati pred očima da ne zaboravimo zašto nas je Bog stavio na ovaj svijet. Potrebo je znati da nas je Bog stvorio da bi sami odabrali naš cilj vječnog života u nebu. Ovdje se radi o vječnosti. Stoga je potrebno obratiti naš pogled sa zemaljskih ugodnosti na Boga i otkloniti se od svakoga zla. Ne može se ništa na svijetu usporediti da veličinom onoga što se izmjeriti ne da, a to je vječna sreća s Bogom. I sam je Bog postao čovjekom da nas pouči i pomogne na životnom putu prema Nebu. Bez njega takvi kakvi jesno nikada ne bi uspjeli taj cilj dostići.

Zato slavimo svake godine njegova rođenja sa zahvalnošću što se Bog u Isusu Kristu prignuo svima nam kao svojoj djeci. Sam je Isus nama pokazao koliko je važan taj cilj koji je Otac stavio pred njega. On je živio kao siromah da nas pouči koliko je nevažan ljudski zemaljski imetak koje služi održavanju života koji nam je Bog podario. On je uzeo sve naše grijehe i zločine na svoja leđa da ih iskupi svojom mukom i smrću na križu i otvori nam put uskrsnuće na nebo k Ocu. Bogu nije bilo ništa teško kad je u pitanje naše spasenje. Međutim, mi trebamo dati ruku Isusu i dopustiti mu da nas vodi. Stoga nam Crkva svake godine stavlja pred oči njegovo rođenje u siromašnoj betlehemskoj štalici. Želi da se radujemo njegovom rođenju jer se po njemu pokazala Božja ljubav u liku maloga djeteta.

Ljudi i kod nas preuzimaju europske običaje kićenjem domova i ulica i trgovina ukrasnim predmetima već na početku adventa kao znak veselja zbog rođenja Isusova. Međutim to se lako pretvorilo u običaj bez prisutnosti Isusove. Trgovine kite svoje prostore da se prodaja uveća, a tako se vjera u Eurpoi u Isusa izgubila. Ljudi se zagledaju u šare, a zaborave na onoga zbog čega se ovo predbožićno vrijeme sve tako blistavo kite. Crkve su poluprazne, a trgovina prepune. I vjernici se raduju jer Bog dolazi svakome od nas da nas očisti, umije i daruje svoj božanski život. Kud ćeš većega dara! Stoga se ljudi darivaju različitim darovima, a često ni djeca ne znaju zašto su primili dar.

Svaki dar koji vi dajete djeci i siromasima je dar koji preko vas Isus šalje drugima. Isus je došao da bi se susreo sa svakim od nas i da ga primimo u naše obitelji i svoj život. Ako toga nismo svjesni uzalud kitimo borove. Isus se nije rodio u Betlehemu da bi tamo ostao. Ako se na rodi u našim obiteljima i u našoj duši uzalud se rodio u Betlehemu.

Don Luka Vuco

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

9 + 1 =