Isus i preljubnica – prizor koji daje utjehu i nadu svakom čovjeku – jer smo svi grješnici

Nitko od nas nije bez grijeha. Svi nosimo u sebi tajnu grijeha i Istočnoga i osobnih grijeha, slabosti i padova. I sveci su iskusili svoju slabost i grješnost. Bog je vrhovni sudac. Svi mi trebamo Njegovo milosrđe i dobrotu.

Iskreno rečeno mi rado druge prosuđujemo i osuđujemo. Lakše i više vidimo grijeh drugih, nego svoj vlastiti. Gotovo redovito svi sebe ispričavamo, svoj vlastiti grijeh umanjujemo, a grijehe svojih bližnjih uvećavamo i strogo sudimo. Volimo sebe prikazivati boljima. I što smo u nečemu grješniji, to radije i teže osuđujemo druge koji su u tome sagriješili. Čuvajmo se neiskrenosti (licemjerja) oholosti…

Evanđelje nam donosi dobro poznatu i dramatičnu priču o farizejima i ženi preljubnici. Isus Krist u hramu naviješta poruku koju farizeji, čuvari zakona ne prihvaćaju. Ogorčeno mu se protive, jer je stavio pod upitnik njihovu vjernost Zakonu, a još više njihovu moralnu ispravnost.

Njegovo shvaćanje grijeha i krivnje ne odgovara njihovom. Tražili su u čemu bi mogli Krista uhititi da radi protiv zakona. Danas im se pružila prilika da Krista uhite i optuže. Sad će oni njemu dati da „riješi jedan slučaj.“

Žele ga „isprobati“ na konkretnom slučaju. Po Mojsijevu zakonu smjeli su kamenovati ženu koju zateknu u preljubu. To će biti dobar mamac za Isusa. Ako je ne osudi, onda krši Mojsijev zakon i prijatelj je grješnika. Ako je osudi u skladu je sa zakonom, izgubiti će glas o svojoj dobroti i blagosti zbog koje je bio obljubljen u narodu.

Jedna je žena bila zatečena u samom preljubu. Farizeji je dovedoše pred Isusa: mladu i lijepu, punu života i svježine. Uhitiše je na djelu. Zašto se prepustila takvom životu? Možda je kriv odgoj roditelja i okoline? Možda ih nije imala, već bijaše prepuštena ulici. Možda ju je materijalna bijeda dovela do toga.

Možda je bio dovoljan jedan pogled, topla prijateljska riječ da je trgne iz toga njezina života i privede na pravi put? Evanđelje o tom šuti. Ipak je u dubini njezine duše ostalo malo dobra, jer obori svoj pogled k zemlji, a rumenilo stida joj prekri lice.

Nalazi se usred mnoštva. Svjetina se skupila unaokolo. Svi je s prezirom gledaju. Drže kamenje u svojoj ruci i spremni su ga prvi baciti na nju. Možda i oni koji su griješili s njom. A i oni koji je možda dovedoše do ovoga sramotnog položaja.

Govore Kristu: „Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takove kamenovati. Što Ti na to kažeš?“ (Iv 8, 5).

Nastade grobna tišina. Svi su očekivali da Krist dadne znak da je kamenuju. Žena očekivaše svakoga trenutka udarce kamenja. Ne usuđivaše se pogled podignuti ni prema svojim tužiteljima ni prema Kristu.

Tišina ulije nadu u njezinu dušu i osjeti da se nešto čudno zbiva oko nje. Podigne svoj pogled prema Isusu. Očekivala je strog, preziran pogled. Umjesto prezira i strogosti ugleda u njegovim očima milosrđe i ljubav. Srce joj jače zakuca. U Isusu gleda svoga zaštitnika i prijatelja.

Krist se sagne i poče pisati po zemlji. Ne zna se što je pisao. Možda njezine grijehe? Vjerojatnije je pisao grijehe onih što držahu kamenje u rukama. Isus se uspravi i reče: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen!“ (Iv 8,8)

I nastavi pisati po zemlji. Jedan po jedan ispušta kamenje iz ruku i odlazi, počevši od starijih. Nisu ništa htjeli znati o svojim grijesima: Uzdrmao im je savjesti, podsjetio ih je da su grješnici.

Pozornica se tako ispraznila: ostadoše sami Isus i žena. Upita ih Isus: „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi…? – Nitko, Gospodine… Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti!“ (Iv 8, 10-11).

U ovom kratkom razgovoru između Isusa i grješnice uočavamo srž problema. Isus ne osuđuje grješnicu, ali osuđuje grijeh. Zato ju i opominje: „Odsada nemoj više griješiti!“ Tu se očituje ono nadljudsko, božansko: milosrđe prema grješniku i ljubav, a također pravda prema grijehu – to sve se ujedinjuje i uosobljuje u Isusovoj osobi.

Ovaj prizor daje utjehu, nadu i radost svakom čovjeku. Jer smo svi grješnici, a svaki je grijeh „preljub“, nevjera Bogu.

Mi se zgražamo nad postupcima pismoznanaca i farizeja. Osuđujemo ih. A zar i mi nismo mnogo puta u svom životu slični njima? Zar i mi ne uzimamo toliko puta kamenje osude da ga bacimo na drugoga.?

Prolistajmo knjigu našega života, naći ćemo toliko crnih stranica, koje ispisasmo nevjernošću Bogu, mladenačkim zastranjenima, životnim stranputicama. Uz sve to spremni smo uzeti kamenje, osuditi i baciti ga na pogrješke drugih.

Osuđujemo i prosuđujemo druge možda upravo u onome, u čemu sami pogriješimo. Sudimo drugima umjesto Boga koji jedini ima pravo suditi. Mi rado sudimo druge da opravdamo sebe; spremni smo kamenovati sve i svakoga, samo sebe – ne: potrebno je obratno: početi od sebe, suditi sebe, kamenovati vlastite grijehe… „Budite svima blagi i milostivi osim samima sebi!“ (Joubert). Prva je dužnost ukloniti zlo – grijeh iz vlastitoga srca i života – kamenovati sebe.

Bog im je davno oprostio, a mi im ne opraštamo nego im predbacujemo njihov grijeh. Krist je oprostio Petru, Mariji iz Magdale i ovoj preljubnici, a mi ne opraštamo.

Kristov je put, put ljubavi i praštanja, put milosrđa. Ako Bog oprašta nama, opraštajmo i mi drugima. Nemojte suditi pa nećete biti suđeni; ne osuđujte da ne budete osuđeni!

Bog je beskrajna ljubav i neizmjerna dobrota. Čuli so o tom u Isusovoj usporedbi o milosrdnom Ocu i sinu propalici. Bog uvijek oprašta svakome tko se odriče svoga grijeha i tko se za njega kaje i odlučuje čuvati se… Uostalom Isus je za nas radije umro, da mi budemo spašeni. Zato je i rekao: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju!“ (Iv 10,10). On je jedini Put, jedina Istina i Život.

Budimo svjesni svoje slabosti, svojih crnih stanica što ih ispisasmo u knjizi svoga života. Kroz njih gledajmo slabosti drugih. Budemo li imali u srcu dovoljno ljubavi svakome oprostiti, imat ćemo moralno i vjerničko pravo toj osobi reći: „Ne griješi više!“

Milosrdni i dobri Bože, Ti sve vidiš i sve znaš. Znaš da smo slabi i grješni, a napasti su velike. Posrćemo i padamo. Teško nam je kad nas drugi okrivljuju, optužuju, ogovaraju ili kleveću. Nemoj dopustiti da ikoga osudimo u svom srcu, nego daruj nam radost novoga života u istini i ljubavi, pomireni s Tobom, s braćom i sestrama i sa sobom. Oslobađaj nas od neiskrenosti (licemjerja) svakoga zla i od svih grijeha, za koje se iskreno kajemo.

Željeli bismo čuti Tvoju riječ koju je čula preljubnica: „Ja Te ne osuđujem! Ja Ti opaštam! Idi u miru! Neka tako bude! Amen.

Potresno obraćenje jednog nevjernika

Jedan od najvećih krvnika za vrijeme francuske revolucije zakleo se da u njegovu kuću ne smije nikada pristupiti svećenik. Ako bi ikada to svećenik pokušao, on bi ga ubio. Bio je vrlo ljut na svećenike. Međutim, kao i svakome, tako i ovome krvniku i nevjerniku približio se posljednji trenutak. Ležao je na smrtnoj postelji. Netko je svećeniku javio da je on nasmrt bolestan. Svećenik je odmah požurio u njegovu kuću da mu pokuša pomoći i tako spasi dušu: da ga ispovjedi, odriješi od grijeha i podijeli ostale sakramente… Kad je svećenik povirio na vrata njegove sobe, bolesnik poviče: “Što?!… Svećenik!… Dajte mi samokres da ga ubijem!”

Nitko mu nije dao oružje, a sam se nije mogao dignuti. Ipak, onako bijesan ispruži svoju šaku prema svećeniku i rekao: “Vidiš li ovu moju šaku. S njom sam ja dvanaest takvih zadavio!” Svećenik mu blago i umiljato odgovori: “Varaš se, dragi brate. Nisi ti zadavio dvanaest nego jedanaest. Dvanaesti sam bio ja. Nisam umro, Bog me je ostavio živa da mogu spasiti tebe od pakla. I ja sam došao da ti oprostim i da ti Bog oprosti!”

Potom svećenik odgrne svoje odijelo i pokaže mu brazgotine ispod vrata: “Evo vidi, tu su tragovi tvoje šake! Nemoj nikada zaboraviti: Bog je Ijubav i samo milosrđe.” Bolesnik je ostao bez riječi i daha. Milost Božja ga je takla. Priznao je sve svoje grijehe. Pomirio se s Bogom i umro je na svećenikovim rukama. O kako je velika Božja ljubav!

fra Petar Ljubičić //mladi.hbk.hr/

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 1 = 9