Isus je liječnik koji želi naše zdravlje kako bismo bili na službu drugima!

Božja riječ iz dana u dan nas nastoji poučavati. Ta riječ nije indiferentna na životne okolnosti već uvijek konkretna. Bez okolišavanja pogađa tamo gdje je potrebno.

Vjernik današnjice htio bi da mu se neprestano tepa. Nikako se ne smije ukazivati na ono što je gorljivi problem već sve nekako treba biti umiljato. Da se ne bi netko prepao ili ne daj Bože uvrijedio. Iz svega toga se razvila jedna ne zdrava vjerska praksa u kojem ako se otvoreno govori o onom što je problem onda to kao vrijeđa osjećaje vjernika. Tako najsvetija pitanja vjere se tumače uz jeftini populizam a ako se nema argumenata onda se izvlače sočni elementi iz povijesti koji bi kao trebali potvrditi teorije koje olakšavaju dominaciju i ispravnost mišljenja. Neprestance se žele naturivati  stavovi koji su osobne naravi proizašli iz plaćenog mišljenja.

Današnje naše stanje je stanje šutnje. Vjernici šute. Oni, kažu neki, nisu pozvani govoriti. Njihovo vrijeme je završilo sad je naše vrijeme. Dramatično se dogodilo da je nastao rascjep između istinskog života vjere a prigrlilo se opći zaborav prema vrednotama darovanim od Boga. Takvi nazovi vjernici imaju potrebu biti kao moderni. Oni sa modernim naukama kao pridonose boljem životu vjere. Pustolovni zahvati u kojima se stvaraju emotivne kulise samo su duboka praznina i nepoznavanje Boga.  Kada se napusti Bog istine tada se smišlja način kako se svidjeti svijetu.

Isus Krist nije bio ljubimac svjetskih moćnika, niti vlastodržaca. Nije se bojao nikoga i ničega. Nije se bojao reći konkretno. Nikada mu nije bilo teško zauzeti se za potlačenog i odbačenog čovjeka no isto tako nikada nije šutio na grijeh već ga je prokazivao. Isus se nije želio svidjeti elitama društva. On nije imao potrebu biti viđen s nekim od onih koji su krojili budućnost malog čovjeka. To je naš put. Svakako sve što je pred nama mora otvarati novost propitivanja kako bi se moglo živjeti doista po onom što je vrijedno. Zato tako lijepo i danas kako i u svoje vrijeme apostol Jakov kaže da se ne može miješati vjeru s ljudskom pristranošću. Tako se olako prepustimo izvanjskom doživljaju. Vječno dodvoravanje tim nekim koji imaju glas da su važni a zapravo su nitko i ništa. Takav pristup odvukao nas je da se moralo i prva sjedišta ostavljati za privilegirane kao da bi zbog njihove prisutnosti liturgijsko slavlje bilo svetije od Svetog. To ponašanje je samo izraz vlastite interpretacije što bi bilo Bogu drago i milo. Tako se vrlo lagano vjera pretvori u ideologiju, odnosno u vremensko ljudsko domišljanje. Da se ima na pameti Jakovljevo upozorenje jer on govori u ime vjere, a ne u ime svoje mudrosti manje bi se ljudskog mišljenja i ludovanja stavljalo ‘pod kapu’ vjere i kršćanstva. Manje bi se sablažnjavali u ime vjere.

Kriva i nenormalna vjera može biti sjeme ateizmu. Otvoren put u propast. Vjera će uvijek biti opterećena čovjekovim mišljenjem i interesom, ali isto tako i mišljenje će biti protkano vjerom. Osobito je opasno kada se vjera uplete u politiku ili politika u vjeru. To je vjekovna opasnost, to je današnja ogromna opasnost. Političari hoće da svoje mišljenje zaodjenu vjerskim da bi tako dobilo veće značenje i što veći publicitet i naklonost. No ipak, trajno vrijedi: Bogu Božje, caru carevo. Nažalost kao se se teško nekim od toga odvojiti. Ne trebaju nam takovi koji će nas opčarati svojim sjajnim haljinama i nakitom. Svak se kiti s onim što mu nedostaje. Evanđelje je naš put kojim se ostvaruje život. Svi prolazimo tolike kušnje u životu i svaki dan se moramo odvažiti izabrati ono što je ispravno premda je to izabranje teško. Teži put u kojem se ostvaruje život. No vjera nije obećanje lagodnosti. Jedino kroz odricanje od svoje samovolje i svojih prisilnih ideja možemo dopustiti da Krist u nama djeluje.

Današnji evanđeoski tekst o izlječenju gluhog mucavca potiče nas da se upitamo jesmo li i mi gluhi pred Božjim otajstvima. Ovaj svijet zamuckuje pred onim važnim stvarnostima. Osobito se to osjeća kad ne uočavamo životne poteškoće onih koji su pored nas. Naša gluhost očituje se u cijelosti jer smo se ostavili života koji je blagost i ljubav. Krist pristupa nama u ljubavi zove nas daleko od očiju ljudi jer poznaje naše životne probleme i patnje. Svu svoju pozornost želi svrnuti na naš osobni problem i životnu poteškoću. Taj njegov odnos za nas je dirljiv osobito onda kad nosimo na svojim plećima tu bol koja nas zaustavlja u normalnom životu. On je doista liječnik koji želi naše zdravlje kako bi bili na službu drugima. Otvorimo danas svoje srce Bogu. Zamolimo ga da nas ozdravi od naše gluhoće i našeg mucanja. Zamuckivanja kada treba svjedočiti vjeru. Gluhoća je stanje kad se suobličujemo svijetu kroz osobne interese. Ako se ne udaljimo od osobnih interesa u nama se neće dogoditi novi život jer nas to ne razlikuje od onih na koje puno puta se žalimo. „»Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.“ Otvorimo se Duhu Svetom koji je izvor svake milosti i svakog našeg nadanja. Gospodine Isuse ozdravi nas od naše gluhoće. Ozdravi nas od našeg zamuckivanja pred istinom. Pouči nas nanovo kako je naše poslanje biti svjedoci vjere otvoreni poticajima tvojega Duha u vjernom ispovijedanju tvoje svetosti. Amen.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

21 − = 11