Isus žalosne i patnike naziva blaženima, a to znači sretnima u Bogu

Isus Krist u Govoru na gori, svom najvećem i najpoznatijem govoru, zapisanu u Evanđelju po Mateju (Mt 5-7), iznosi program novog Božjeg svijeta, Božjeg Kraljevstva, tj. Božje vladavine već ovdje na zemlji koja je upravo s njim i započela.

To je jedan od najglasovitijih govora što je ikad izrečen u povijesti čovječanstva i prvi je od pet velikih Isusovih govora u Matejevu evanđelju. Govor na gori uopće nije sažetak nekih konkretnih zahtjeva. To su načela koja iziskuju u čovjeku novi stav prema Bogu, prema bližnjemu i prema svijetu. Ona su ideal za kojim treba težiti. Sv. Augustin ispravno uči: “Govor na gori je evanđeoski dekalog i životni program za svakog učenika. Blaženstva kao dio Govora na gori moraju nam biti ispit savjesti: jesmo li doista obraćeni krš­ćani?”

Mnogi krš­ćani, bez obzira na to što su riječi Blaženstava često slušali, zasigurno ne znaju što bi s njima. Te riječi im djeluju strano, pred njima su zbunjeni. Čitajući biblijske riječi o blaženstvima može se postaviti pitanje, nisu li one tek jedna jeftina utjeha, skretanje pozornosti na ono onostrano, što nas tek u vječnosti čeka? Mora li nam ovdje, na ovome svijetu, biti tako loše, moramo li doživljavati takve teške i negativne stvari da bi nam na drugome svijetu bilo bolje? Moramo priznati da nam doslovno značenje tih svetopisamskih riječi teško pada. Pogotovo je običnom slušatelju ovih Isusovih riječi teško u njima prepoznati poruku za svoj vlastiti život. Bez sumnje, Isusova Blaženstva nikako se ne uklapaju u logiku ovog svijeta. Iako u sebi nose oznaku evanđeoske paradoksalnosti, blaženstva su ideal ponuđen svakom krš­ćaninu bez obzira koji je njegov poziv i u kojoj god se situaciji nalazio.

Evanđelist Matej donosi osam blaženstava (Mt 5,3-10; usp. Lk 6,20-23) kao uvod u Govor na gori. U ovih osam usklika ili načela Isus upućuje svoje učenike na pravu unutarnju sreću. Blaženstva su namijenjena siromašnima i potlačenima, koji su u očima ljudi vrijedni sućuti. U društvu Isusova vremena ubrajati se među siromahe, žalosne, krotke, gladne, progonjene značilo je biti kažnjen time što takav muškarac ili žena nemaju sreće. Isus preokreće to opće uvjerenje te tvrdi da će biti sretni oni koji zajedno s njime prihvaćaju potpuno podlaganje Božjem Kraljevstvu, bez obzira na svoj materijalni i društveni položaj na zemlji. Blaženstva nisu skup zakona i propisa, koji donose učeniku sigurnost i spasenje. Nisu ni popis krš­ćanskih dužnosti niti ih smijemo shvatiti kao običnu pouku. Blaženstva su slika čovjeka koji je prihvatio Kraljevstvo Božje, Isusa i njegove učenike.

Današnji čovjek traži radost i uživanje

Drugo blaženstvo nosi sve oznake krajnje paradoksalnosti, jer se žalosni proglašavaju blaženima ističući da će oni uistinu biti sretni. Isus žalosne i patnike naziva blaženima, a to znači sretnima u Bogu. Razlozi za žalost u Svetom pismu su smrt (poznate ili drage osobe) i grijeh kao povreda Božjeg zakona (ta je žalost izraz ljubavi prema Bogu). Smrt i grijeh (zlo) trajni su uzročnici stanja žalosti, jer zapravo znače kidanje osobnih veza između osoba koje se vole. U vremenima u kojima se nalazimo ima među nama puno ožaloš­ćenih, ucviljenih. Međutim, nipošto ne osjećamo da bismo zbog toga bili blaženi. Suze i žalost izazivaju u nama često vrlo negativne osjećaje osvete, revolta i mržnje. Današnji čovjek traži radost i uživanje, a onda najednom čuje: ”Blago ožaloš­ćenima…” Ožaloš­ćeni koje Isus spominje zapravo su patnici čiji je život sa svjetovnog pogleda nesretan. To su oni koji nisu pogođeni samo trenutnom žalosti, nego se radi o trajnoj i aktualnoj žalosti koja je u tijeku i ne prestaje.

Tko su ožaloš­ćeni? Ožaloš­ćeni, oni koji sada plaču, to su oni koje psalmist naziva ”siromasima Jahvinim”. Oni su najčeš­će proganjani, zlostavljani, gurani u stranu, zapostavljani, pritisnuti, gaženi, iskorištavani, pa su stoga vazda suznih očiju, zaplakani i žalosni. To su oni koji prihvaćaju nevolje života priznajući Bogu pravo da ih iskušava, a da u kušnjama ne posumnjaju u njegovu očinsku ljubav. To su i oni koji se kao i Krist žaloste zbog grijeha svijeta, zbog zla u svijetu. Po jednom malo širem shvaćanju, Isus se ovim blaženstvom obraća svim patnicima. Blaženi su ožaloš­ćeni ne zato što plaču, nego zato što kroz suze vide Boga. ”Ožaloš­ćene” iz Isusovih blaženstava treba shvatiti u prenesenom smislu, u duhovnom, vjerskom smislu. Ožaloš­ćeni su svi oni koji čekaju Gospodina, u nj se pouzdavaju, u nj vjeruju, a svijet ih bije, tlači, progoni. Oni su ožaloš­ćeni dok god ne dođe Gospodin i ne uspostavi svoju vladavinu, svoje Kraljevstvo. Onda će se radovati i veseliti.

Kako ožaloš­ćeni mogu biti blaženi?

Normalno je da se pitamo: Kako mogu biti blaženi oni koji su ožaloš­ćeni? Kakvog razloga za radost imaju oni koji su opterećeni smrću drage osobe, boleš­ću, samoćom, teškom egzistencijalnom situacijom? Ljudski gledano tako pogođeni ljudi nemaju razloga za radost, ali Isus jasno govori da će oni od Boga primiti utjehu. Tu se ne radi o tome da će utjeha doći sama od sebe ili da ona ima izvor u samom čovjeku. Ne, utjeha dolazi od Boga jer sam Bog je na strani ožaloš­ćenih, on misli na njih kada se čini da su ostavljeni od svih. Isus želi ohrabriti svoje učenike da će upravo u životnim bolima i patnjama najdublje iskusiti i osjetiti Božju blizinu. U patnjama i nevoljama osjećati Božju utjehu znači zapravo dublje osjećati sreću nego li u osiguranom i uspješnom životu lišenom bolnih iskustava.

Matej blaženstva vidi ostvarena u budućnosti, osim prvog i osmog. Tako i nagrada ”oni će se utješiti” je starozavjetno obećanje svim progonjenima i nevoljnima koje se treba ostvariti u mesijanskim, eshatološkim vremenima (usp. Ps 23,4; 71,21; 86,17; 94,19). Kad se ispuni vrijeme, doći će Gospodin i utješiti svoje. Bog će ih utješiti. Bog sam bit će utjeha, on će ih – samim sobom – nasititi. Utjeha donosi potpunu i konačnu promjenu situacije žalosti. Ožalošćene će utješiti Bog koji će učiniti da nestanu uzroci žalosti: zlo i smrt. Biblijski su ljudi čekali Izraelovu utjehu (usp. Lk 2,25), a te su se čežnje ispunile u Isusu, Mesiji, preko kojeg Gospodin ostvaruje Kraljevstvo u kojem više neće biti tuge, žalosti i suza (Otk 7,17; 21,4). Stanje žalosti i smrti bit će konačno promijenjeno u Novom Jeruzalemu u stanje radosti i sreće.

Ali, uza sve to, stanje ni sada ne ostaje istim: riječ je o budućnosti koja sa sobom povlači korjenitu izmjenu sadašnjosti. Iako Isus govori o utjesi u budućem vremenu, on misli i na sadašnjost, na neposrednu Božju utjehu, koja dolazi na tajanstven način, razlijeva se u duši kao milost smirenja i pouzdanja. Bog na tajanstven način ublažuje i sada patnju, čini da se ”smijemo u suzama”. Ondje gdje smo bespomoćni, gdje već nitko ne čuje naše uzdisaje i jauke, ondje je još uvijek Bog sa svojom utjehom.

Poziv patnicima koji ne vjeruju

Nikakav oblik nevolje nije u Božjem planu nego se protiv svih treba svojski boriti, odmah, svugdje i trajno. To Isus i čini. Promislimo koliko vjerujemo Isusu u svojim žalostima, kada nam se dogodilo nešto što nas je ražalostilo, kada nam je netko obolio ili umro. Imamo li tada hrabrosti vjerovati Isusovim riječima kao stvarnom obećanju: Blago ožaloš­ćenima, oni će se utješiti, oni će baštiniti kraljevstvo nebesko, u kojem nema više žalosti, tuge ili suza.

Isusovo je blaženstvo očito upereno protiv očaja, proklinjanja u patnji i protiv samoubojstva. Upereno je i protiv pogrešnih i zlih sredstava za kojima se može posegnuti da se patnja i žalost ublaži i otkloni. Isus je izgovorio ovo blaženstvo kao poziv na hrabrost i optimizam u patnji, a oni se mogu crpiti iz mira, utjehe i nade koja dolazi od Boga. To je prvenstveno poziv njegovim učenicima da u kušnjama patnje ne izgube povjerenje u Boga. Isus je želio svoje učenike i sve one koji vjeruju u Boga, sačuvati od ogorčenja i rezignacije, pobune ili očaja. To je ujedno poziv patnicima koji, možda, ne vjeruju, da se priklone Bogu. Sve treba promatrati u okviru konačnog spasenja. Najveća je vrednota Kraljevstvo Božje, a ono pripada i patnicima ako ga žele i traže, zapravo je njima najprije i ponuđeno.

Prihvatiti ovakvo tumačenje nemoguće je bez dara vjere i prosvjetljenja Duha Svetog jer reći nekome da je unatoč životnim problemima blažen, samo zato što Bog misli na njega, može se učiniti prejednostavnim. Ipak, riječi blaženstva su riječi utjehe posebno u danima kad se osjetimo bijedni i jadni, žedni i gladni pravde. Ali i poziv da se pridružimo, i svojim životom i riječju unosimo u svijet mir i dobro.

fra Bono Tomić, Izvor: http://www.svjetlorijeci.ba/

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 75 = 78