Jesu li naše riječi postale bodlje kojima ranjavamo druge?

„Jednog ljeta obitelj ježeva nastanila se u nekoj šumi. Ježevi su se danju igrali, lovili muhe, a noću spavali na mahovini daleko od jazbine. U jesen, kako su noći postajale hladnije, spavali su pod lišćem.

Ali snijeg je uskoro prekrio lišće i ježevi noću nisu mogli ni oka stisnuti od hladnoće. Jedne su se večeri stisnuli jedan uz drugoga kako bi im bilo malo toplije, ali su se brzo odmaknuli jer su njuškice i noge bole oštre bodlje. Bilo je nužno pronaći način da se primaknu jedni drugima: ptice su se grijale jedna uz drugu, jednako tako i zečevi, krtice i sve druge životinje. Tako su ježevi malo pomalo, nježno, večer za večeri, prilazili jedno drugome da bi se zagrijali, a da se međusobno ne ubodu. Uvlačili su bodlje i vrlo oprezno konačno pronašli pravu mjeru.“ (B.Ferrero)

Pitajmo se kroz ove svete dane nismo li ponekad ježevi. Ponašamo se kao oni! Kako koristim svoj jezik u obitelji, školi, na radnome mjestu, na internetu? Koristim li svoje riječi kao bodlje da bi nekoga ranio, nanio mu bol, patnju, križ? Nisam li poput ježa kada prostačim, kada psujem pred djecom. Jezikom mogu izraziti najsvetiju riječ Bog, Blažena Djevica Marija, Ljubav. Mogu reči Volim Te! Ali mogu i proklinjati, psovati, vrijeđati druge koji drugačije misle. Čovjeka koji mi nije drag svojom riječju mogu raniti, nanjeti mu križ, muku koja će teško zacijeliti. Koje su tvoje bodlje kojima bodeš oko sebe?

Tračevi i izmišljene priče mogu biti jake bodlje koje bodu duboko onoga koga smo uboli. Koliko je ranjenih majki i očeva zbog grubih riječi i psovki svoje djece ranjeno, nose križ kojeg su im nanjeli oni koje su rodili i odgojili? Za kojim ciljem idu verbalne bodlje koje su upućene često svećenicima i Crkvi od onih koji ju mrze? Nisu li preteške boli i križevi koje nose svećenici zbog ružnog ogovora i jala ljudskoga?

Moj jezik odaje moju nutrinu, moju savjest, moju duhovnost i čovjekoljublje, ali i sve suprotno tome. „Riječ je tijelom postala.“ Isus je Riječ! Kako se spominješ Isusa u svim trenucima života? Psuješ li njegovo ime, da bi ga kasnije u molitvi bez pola šale tražio za pomoć. Psovka Boga i svetaca su bodlje kojima bodeš ljude. Već je blaženi kardinal Alojzije Stepinac rekao „da je psovka najveći porok u hrvatskom narodu.“ Boriš li se protiv nje? Ili samo kažeš: „Izletjelo mi je.“ Kako ti može izletjeti nešto što je Hrvatima sveto od stoljeća sedmog? Kako možeš koristiti bilo kakve bodlje protiv Crkve kad je ona sačuvala našu  hrvatsku opstojnost kroz povijest. Sačuvala je čisti hrvatski jezik od onih koji su ga htjeli  mijenjati ili istrijebiti.

Ispitaj se u dubini duše koje su moje bodlje, bodlje mog jezika kojim ranjavam i nanosim bol svom sunarodnjaku svojim jezikom? Uvucimo „svoje bodlje“ kojima bodemo braću po vjeri, svoje najbliže, pogotovo one kojima dugujemo naše poštovanje i zahvalnost, a to su naši roditelji, djedovi i bake. „Gospodine, daj da riječju, govorom, djelima budem tebi sličan. Da nikome ne nanosim rane, bol, tugu, patnju, zbog krivo i neodmjereno izgovorenih riječi. Budi mi TI Isuse primjer! Daj da uvijek promislim prije negoli izreknem bilo koju riječ, a pogotovo psovku naših katoličkih svetinja“ Amen

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 81 = 87