Kad čovjek u svom životu oslobodi prostor Božjem djelovanju, Bog čini veličanstvene stvari!

Svatko do nas ima u iskustvu vlastitog života značajnih, sudbonosnih trenutaka koji su izmijenili naš život, odredili životni tijek. I onda vidimo kako je život prepun iznenađenja; toliko puta i onih neugodnih.

Slušali smo kako Bog poziva Abrahama da ostavi svoj kraj i sve što je do tada poznavao; obećava mu da će dobiti ne samo zavičaj novu zemlju i novi dom; već i brojno potomstvo. Bog Abrahamu daje višestruko više od onoga što od njega traži. Eto to je Bog! Zapravo od Abrahama traži da oslobodi u svome životu prostor Božjem djelovanju, a onda Bog čini veličanstvene stvari. Ne znaš što te čeka, ali se oslanjaš na Boga i vjeruješ mu. Bog ne otkriva svu budućnost čovjeku. Pred nama je njegovo svjetlo, divno i privlačno,  koje doduše rasvjetljava stazu ali ne razjašnjava i ne daje odgovora na sva pitanja našega srca. To je put vjere. To je Abrahamov put. Nije lako ostaviti svoj dom i svoj zavičaj. Izaći iz uobičajene rutine, uhodanosti života, iz našeg Ura Kaldejskoga – u kojem smo se dobro smjestili. S glavom punom planova i zemaljskih želja. I sad kad nas želi Bog od toga otrgnuti i pozvati u nešto drugo, to nas boli.

Pa i Sv. Pavao u drugom čitanju priznaje da je koji puta i bolno i teško biti vjeran Bogu pa stoga piše suradniku Timoteju: «Zlopati se zajedno sa mnom za Evanđelje». Za Evanđelje valja nešto i podnijeti. Ali taj je napor blagoslovljen, donosi plod u svoje vrijeme. Križ je put preobrazbe do svjetla, do zajedništva s Ocem nebeskim. Križ je put do slave. Učenici koje je Isusu poveo sa sobom vide preobraženog Isusa, ali ništa ne razumiju. Vide trenutak vječnosti i blještavi sjaj neba. Osjetili su Božju blizinu. Njima je tu dobro, oni žele ostati tu u vremenu i uživati ali nema uživanja na ovoj zemlji. Svi mi toliko puta ostajemo zatvoreni u sigurnosti svojih sjenica, a život prolazi pored nas. Hodamo ovim svijetom a lice nam nije ozareno sjajem Kristovim. Preobraženje nije imalo za cilj preobraziti Isusa nego učenike, oni zapravo ne shvaćaju smisao križa, patnje i smrti. No oni imaju na pameti sasvim nešto drugo. Njima je bitno ostati na tom mjestu. Dok je Isusov poziv ići dalje tamo gdje se odvija život sa svim svojim poteškoćama i težinama. Isus nije zato da se ostane na vizijama i čudesima.

To je korizma – očistiti se od želja, vizija i čudesa. Ovim nam se nameće pitanje početka promjena duše i mentaliteta. Bog je apostolima u preobraženju pokazao nagradu. Isus im je svojim životnim hodom posvjedočio da nema nagrade bez križa i odricanja, bez žrtve i razočaranja. Ni Sin Čovječji koji s neba siđe, neće izbjeći križu. „Ovo je Sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina slušajte ga.“ On je naš Učitelj, naš Putokaz i naš Put. Da bi se pomoglo drugome da se preobrazi, potrebno je prije toga biti sam preobražen. Da bi svijet mijenjali potrebno je sam sebe promijeniti. To je današnja Isusova pouka. Znamo da je naše ponašanje suprotno od Kristove utjehe. Mi uvijek zahtijevamo da se drugi promjene pa tek tada možemo razmišljati o svojoj promjeni. Uvijek taj netko drugi je potreban promjene i mijenjanja ali ja ne. I onda se događa naša teška životna realnost niti se mi mijenjamo niti se drugi mijenjaju. Svi oni koji slušaju Isusa blagoslovljeni su od Boga i sami u životnoj stvarnosti postaju blagoslov. Svojim življenjem vjere potvrđujemo tu nadu: Bog nas ne ostavlja. Bog je na strani čovjeka. Bog je spasitelj. Sina je svoga poslao na naš zemaljski put. On je naša sigurnost da nećemo opet promašiti. Ono što svojom pameću i radom postižemo ako stavimo u okrilje Krstu neće otići u krivo. On je naša sigurnost i oslonac. Naša je domovina na nebesima, u Božjoj blizini, kao i Kristova.

Kršćanstvo je po svojem životu poziv da se uvijek ide naprijed. Poziv na trajno mijenjanje. Mijenjanje ne znači nijekanje prošlosti i svoje tradicije, nego otvaranje i novo rađanje. Mi smo ljudi prema kršćanskom poimanju putnici, hodočasnici. Trajno smo u na hodočašću ljubavi prema obećanoj zemlji. Nigdje se ne zalijepiti i nigdje ne razapeti vječni šator. Samo je Bog naše konačno mjesto. Od Boga smo proizišli i dok se u njega ne vratimo bit ćemo putnici. Svaki onaj koji prihvaća i usvaja ljubav kao princip svojeg življenja Isus je sigurno s njime da ga pomogne i da ga kuraži pred budućnošću. Isus je poslije svojega preobraženja postao vođa čovječanstva koje ide kroz pustinju prema svojoj obećanoj zemlji. To je poruka preobraženja. Ono ne mijenja Boga, nego nas. Uči nas da pogled sa zemlje valja upraviti put nebesa i prestati vjerovati da sreću možemo naći samo na zemlji. Potiče nas da svoj mir i zadovoljstvo ne vežemo za tvrdu zemlju. Da se ne uspavamo u ljepotama prolaznosti već da ih oplemenimo vrednotama vječnosti. U žalosti i tjeskobi života, koliko god nam nekad bilo teško i neshvatljivo. Čvrsto se oslonimo na Riječ Kristovu i sve ono što radimo i činimo, sve ono što planiramo neka bude dostojno našega Učitelja kojeg nam je Otac poslao da ga slušamo.

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

2 + 4 =