Kad nas preuzmu brige i dokazivanja u nama ostaje praznina koja vapi za ljubavlju

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Komu da prispodobim ovaj naraštaj? Nalik je djeci što sjede na trgovima pa jedni drugima dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste.’ 

Doista, dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’ Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’ Ali opravda se Mudrost djelima svojim.« (Mt 11, 16-19)

Zabavljeni svojim brigama i svakodnevnim poslovima, drugi nam sve više postaje nerazumljiv: ne razumijemo što govori i što osjeća, ne prepoznajemo njegove brige, nadanja, snove… sve nam to postaje nekako čudno i sumnjivo. A razlog tome jest što smo sami sebi postali čudni i sumnjivi: preuzele su nas brige i planovi, dokazivanja i uspjesi, dok negdje duboko u nama ostaje praznina koja vapi za ljubavlju i radošću: vapi za drugim.

U otvaranju Sinu Čovječjemu i u otvaranju drugome, čovjek počinje doživljavati što znači ljubiti i što znači biti bližnji: radovati se s drugim, plakati s drugim, blagovati s drugim. I tada život počinje biti bogatstvom ispunjeno postojanje.

don Boris Vidović

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

99 − = 95