Kako bih mogla biti sretna u raju, a da znam da je moj muž u paklu?

Sebe smatram pobožnom i dobrom vjernicom. Otkako znam za sebe, molili smo u obitelji i redovito cijeli život idem na nedjeljne mise. Sada sam već ipak baka, i ušla sam – ako ne u zimu – onda barem ujesen svojega života. Moj muž, s kojim sam provela mnoge lijepe, ali i teške godine, nije više sa mnom. Umro je, ali ne u potpunosti pomiren s Bogom. Bio je divan čovjek i svi smo ga voljeli. U meni se, kako mi se bliži smrt, sve više budi sumnja da ga neću više vidjeti i susresti u vječnome životu, u raju.

Zato me proganja pitanje: Kakav bi to bio Bog koji bi nas u smrti odijelio? Kako bih ja mogla biti sretna u raju (premda nisam sigurna u svoje vječno spasenje), a da znam da je moj muž kojega volim osuđen na vječne muke? Uostalom, kakva bi to bila sreća da znam da mi je samo netko od rodbine ili od prijatelja u paklu?

Svaki put kada se, s vjerničkoga stajališta, želimo suočiti ili suočavamo s posljednjim pitanjima našega ljudskog života na ovoj zemlji, potrebno je zauzeti stajalište koje je ujedno jedno od najdragocjenijih stečevina suvremene teologije. Riječ je o poštivanju tajne. Taj je stav na teološkom području potrebno uvijek sačuvati, no osobito je to važno kada se upuštamo u razmišljanja o problemima eshatologije, to jest »posljednjih stvari« u kojima je tajna »doma« i gdje se prave sigurnosti svode tek na ono što je potrebno za osvjetljavanje puta prema našem spasenju. A upravo je, u tom kontekstu, potrebno gledati i na slučaj savršene rajske sreće. Cijela je objava usmjerena u tom pravcu.

Raj je, po definiciji, savršeno ispunjenje ljudske želje za srećom, potpuno sudjelovanje u životu Presvetoga Trojstva, cjelovito postizanje cilja zbog kojega je čovjek i stvoren. U blaženstvu raja čovjekovo srce, koje je stvoreno za Boga, bit će oslobođeno svake ranije uznemirenosti, svakoga nemira i smirit će se kroz svu vječnost u Božjemu otvorenom i milosrdnom krilu. Veliki biskup i teolog sveti Augustin (354-430) iz Hipona napisao je prekrasne stranice o ovim pitanjima, a jedna od njegovih rečenica ušla je u »kršćansku antologiju«: »Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi, Bože.« Možemo reći da kršćanska sigurnost ovdje doseže razinu svoje najviše jamačnosti i pouzdanosti.

Problem koji si postavljate i koji Vas uznemiruje – to jest moguća patnja koju bi u Vašem »blaženom stanju u raju« mogla pobuđivati vječna osuda i patnja drage Vam rodbine i prijatelja – ni tradicionalna teologija nije zanemarivala. Ona je tumačila da bi Vaša sreća, i u tom slučaju, bila jednako potpuna jer se u okrilju Boga, vrhovnoga i savršenoga dobra, mogu ostvariti sve sposobnosti ljudskoga bića. Možemo reći da je ovdje riječ o »hladnom« i racionalno ispravno utemeljenom odgovoru koji možda u svemu baš i ne zadovoljava naš um, a pogotovo ne naše srce. Riječ je, na kraju krajeva, o plodu deduktivnoga razmišljanja koje polazi od tvrdnje (u koju se ne može sumnjati) o potpunoj sreći onoga koji se spasio i nalazi se u raju, i koja dolazi do zaključka koji i danas moramo ozbiljno uzimati u obzir, ne zaboravljajući pri tome ni na onaj dah tajne koji nas, u takvim teškim pitanjima, okružuje sa svih strana. No, istina je da je u povijesti Crkve bilo i svetaca koji su, polazeći upravo od istih briga koje more i Vas, nalazili hrabrosti i iznosili čak i »hazarderske« zahtjeve, na samoj granici nemogućega: od Boga su probali izmoliti da umjesto njih »spasi nekoga osuđenoga na vječnu propast«. Kako je u svojim teološkim razmišljanjima pojasnio Hans Urs von Balthasar, »pakao koji su vidjeli pred svojim očima u njima nije stvarao osjećaj predaje i klonulosti, već ih je poticao da mu se odlučno odupru«. Sveta Katarina Sijenska u svom je razgovoru s Isusom čak došla do toga da je rekla: »Kada bi tvoja istina i tvoja pravednost to dopuštali, željela bih da pakao bude razoren.«

Sveci, osobito neki od njih, čini se da ne govore puno o paklu, kao da žele u prvi plan uvijek stavljati Božju ljubav i milosrđe. Upravo polazeći od takvoga razmišljanja, spomenuti švicarski teolog von Balthasar, ne niječući postojanje pakla, iznio je hipotezu – ili možda, bolje rečeno, želju – koju bismo mogli ovako sažeti: moguće se je nadati, baš za sve. Nadati se ne znači biti sigurni, uvjereni da će se svi ljudi spasiti, i jamačno je da otvorenom ostaje i mogućnost prokletstva i kazne (ili pak samokažnjavanja), što naučava i Crkva. No, nada u univerzalno spasenje čini se mogućom. A tu praksu dopušta upravo trajna praksa Crkve koja je puno puta govorila u prilog spasenju tolikih svetaca i nikada nije rekla da je neka osoba predodređena za pakao (»pa čak niti Juda Iškariotski koji je izdao Isusa, dodao bi Ivan Pavao II«, napisao je talijanski teolog Giordano Frosini).

Nada se rađa i iz mnogih molitava sadržanih u liturgiji, koje neprestano zazivaju spasenje svih ljudi. Rađa se, isto tako, iz velike težine grijeha kojom se duša zauvijek udaljava od prisutnosti i prijateljstva Božjega. Jer, »Bog nikoga ne predodređuje za pakao; za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja« (KKC 1037). Upravo zato smijete se, i smijemo se kao kršćani u Crkvi nadati za sve, za naše najmilije – pa čak i za sebe – jer Bog »neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju« (2 Pt 3,9).

Izvor: Glas Koncila

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 3 = 7