Kako je papa Ivan Pavao II. postao svetac i papa drugog tisućljeća?

II. Vatikanski koncil i Katolička crkva poslije Koncila

Svi znamo da je II. Vatikanski koncil sazvao papa Ivan XXIII., kojeg su mnogi zvali Ivan Dobri. Na iznenađenje gotovo svih biskupa svijeta, papa Ivan XXIII. je u svojoj poodmakloj životnoj dobi sazvao II. Vatikanski koncil. Poznata je papina rečenica: „ Otvorimo prozore Crkve, da u nju uđe malo svježeg zraka.“ Ta misao jasno govori kako treba u Crkvi napraviti ono što Nijemci kažu „ Erfrischung“, osvježenje. Osvježenje u svakom smislu riječi vezano uz univerzalnu Crkvu. Bilo je nužno promisliti što je Katolička Crkva u sebi samoj i kakav treba biti njezin odnos prema svijetu. Koncilski oci, biskupi cijelog svijeta, vođeni Duhom Svetim tri su godine promišljali i donosili zaključke i koncilske dokumente. Katolička Crkva je tada, na Koncilu zauzela nova stajališta, nove programe prema nekim ključnim pitanjima suvremenog svijeta. Otvorila se prema drugim svjetskim religijama, te je ekumenizam postao dio „ programa Crkve“. Teško je sve navesti u malo rečenica što je ključno, novo, postalo dio pastoralnog života crkve. Smjernice II. Vatikanskog koncila su se provodile diljem univerzalne Crkve na različite načine. Bilo je svakakvih neodmjerenih, nepromišljenih pretjerivanja u pastoralu nekih biskupija i župa. Da bi Koncil zaživio bilo je potrebno puno truda biskupa, župnika i svih pastoralnih suradnika. Dakako da je bilo više pozitivnih, nego negativnih pomaka u životu Katoličke crkve.

Izbor kardinala Karola Jozefa Wojtyle za papu

Poljski kardinal Karol Wojtyla izabran je za papu 1978. godine, u životnoj dobi od 58. godina. U najboljim i zrelim godinama postaje papa. Iza sebe kardinal Karol Wojtyla je imao blistavu pastoralnu „karijeru“, župnika, biskupa, profesora, pisca i kardinala. Okušao se u svim segmentima pastoralnog rada sa vjernicima, studentima, mladima i ostalom vjerničkom populacijom. Dakako da je osim toga na svojoj koži osjetio što znači biti siromašan, što znači biti domoljub i bogoljub. Spletom životnih okolnosti u rodnoj Poljskoj je doživio pravo lice komunizma i razorne posljedice dviju totalitarnih ideologija 20. stoljeća. Kada je postao papa, napravio je veliki pomak unaprijed svojim pastoralnim putovanjima, katolicima, zemljama diljem naše planete. Njegovi govori su bili prožeti filozofsko teološkim i moralnim pitanjima suvremenog čovjeka. U govorima se obraćao ne samo katolicima, nego i drugim religijama i svim ljudima dobre volje. Vrlo brzo je postao „medijska zvijezda“ po svojoj originalnosti, hobijima, a pogotovo po emotivno slavenskoj toplini sa kojom je komunicirao sa ljudima kojima je predslavio Euharistiju. Vitalan, optimističan, odvažan, principijelan, uz dobre suradnike prezentirao je Katoličku crkvu u novom ruhu. Crkvu koja vođena Duhom Svetim i ima odgovore na mnoga pitanja koja muče čovjeka, narode i čovječanstvo.

Relativno dugo razdoblje pontifikata pape Ivana Pavla II. (27. godina)

Nepobitna  činjenica je da za sve treba vrijeme. Da puno vremena treba župniku da se prilagodi župi u koju je dekretiran, biskupu da se prilagodi biskupiji. Tako u svakoj službi postoji vrijeme prilagodbe, vrijeme početka djelovanja, stjecanje novih iskustava. Papa Ivan Pavao II. je postao papa u svojim iskustveno zrelim godinama. Vrlo mlad u odnosu na druge pape koji su bili pape u drugom mileniju. Vrijeme svjetske podjele, hladnog rata, berlinskog zida, sve to je bilo kako se kaže „ u malom prstu“ iskusnog i vrlo dinamičnog pape Karola Wojtyle. Vatikanskim diplomatskim kanalima uspostavljani su vrlo dobri kontakti sa svim zemljama svijeta, sa Ruskom pravoslavnom crkvom, sa poznatim državnicima svijeta. Sve to je pripomoglo da se sruši čelična zavjesa Istočnog bloka. U kojoj je dakako sudjelovao ruski predsjednik M. Gorbačov i papa Ivan Pavao II. Države i Crkva u tim zemljama su padom berlinskog zida stekle novo „ osvježenje“ koje je najavio Papa Ivan XXIII. Otvaranjem granica države Istočnog bloka dobivaju mogućnost za pritok novih teološko moralnih smjernica. Katoličanstvo u Poljskoj postaje pokretač zbližavanja naroda u Europi. Svećenici se počinju slobodno kretati i donositi svježinu čvrste katoličke tradicije u zemlje Zapadne Europe. Pontifikat Ivana Pavla II. od 27.godina iznjedrio je niz enciklika i smjernica koje su bile u stilu „ kulture života“, protiv „ kulture smrti“. Svaka od tih enciklika bila je vrlo dobro čitanje znakova vremena koji je bio jedan od važnih zadataka zacrtan i planiran nakon II. Vatikanskog koncila. Papa Ivan Pavao II. javno priznaje da je Crkva u pojedinim povijesnim razdobljima griješila ( slučaj Galileja i drugi povijesni slučaji ). Tako Crkva vođena Duhom Svetim i mudrošću pape Ivana Pavla II. zauzima dio medijskog prostora po kojem sve ono što je bila zadaća Crkve nakon II. Vatikanskog koncila postaje dostupno svakom čovjeku. „ Učionica“ što je Crkva, kako djeluje, što ima poručiti čovjeku 20. stoljeća postaje dostupno preko malih ekrana, tiskovina i portala na društvenim mrežama.

Papa Ivan Pavao II. moralna vertikala

Čovjek druge polovice 20. stoljeća je gladan miroljubivih ideja, moralnih poveznica koje povezuju ljude, mira i zajedništva na svim meridijanima i paralelama svijeta. Odnos bogatih i siromašnih zemalja svijeta postaje bolan i sve više vidljiv kao opterećenje. Papa se zalaže za smanjenje tog jaza između bogatih i siromašnih zemalja svijeta. U svojim propovijedima, „ Angelusima“, na audijenijama koje postaju normalan događaj u Vatikanu papa potiče Crkvu bezkompromisno na življenje moralnih vrijednosti. Mediji skloni papi Ivanu Pavlu II. prenose te poruke preko elektronskih i pisanih medija. Papa počinje učiti različite jezike svijeta. U govorima „ Urbi et Orbi“ i prigodom čestitanja Božića ili Uskrsa čestita blagdane na niz svjetskih jezika. Time pokazuje širinu univerzalne Crkve i pruža veliku radost katolicima u raznim zemljama svijeta. Na prvi pogled to izgleda nešto novo, ali to novo plijeni pažnju i daje dodatne emocije prema papi koji je hrabar svjedok vjere. Nezaboravna je ostala gesta posjeta atentatora Ali Akce i razgovora nasamo s njim u zatvoru. Ta papina gesta je vrhunac i pokazatelj ta papa voli svakog čovjeka, pa i onog tko ga je htio ubiti. Papa Ivan Pavao II. u svom dugom pontifikatu postaje ne samo vrhovni poglavar Katoličke crkve, nego i na neki gotovo nevidljiv, neprimjetan način „ političar“ i najsnažnija moralna vertikala u svijetu. Teološko moralna dubina njegovih govora postaje predmetom analiza političara, sociologa i novinara. Na taj način papa postaje simpatičan čovjek čak i onima koji ne vjeruju u Boga. O njemu svi govore biranim riječima. Ali neki ipak unutar Crkve koji su bili liberalno usmjereni počinju govoriti da je konzervativan. Papa Wojtyla unatoč svemu Katoličku crkvu vodi hrabro dalje vođen Duhom Svetim. To vođenje Duhom Svetim postaje vidljivim u simpatičnim gestama prigodom pastoralnih posjeta Hrvatskoj. Pjeva marijansku pjesmu na hrvatskom jeziku sa okupljenim narodom. Na glavu u Đakovu stavlja bez problema slavonski šešir. Tim gestama pokazuje da voli narod, da želi biti blizak s narodom. Pogotovo ga pamtimo po raznim slikama kako u naručje uzima malo dijete. Sve to, bila je svojevrsna „ revolucija“ nekadašnje papinske uloge koja nije nastala pukim slučajem.

Svetački trag pape Ivana Pavla II.

Jedna kineska poslovica kaže: „ Kada leopard umre, ostavlja svoju kožu, a kada čovjek umre, ostavlja svoju čast i ugled.“ Ta se poslovica može primijeniti na ono što je nakon smrti pape Ivana Pavla II.  ostalo u dušama velikog broja ljudi na svijetu. Papa se borio sve do svoje smrti s križem Parkinsonove bolesti i drugim bolestima. Tim služenjem i nošenjem vlastitog križa postao je uzor mnogima koji pate. Smrt pape Ivana Pavla II. i sprovod najbolje pokazuju da je riječ o velikom papi i svecu Katoličke crkve. „U veljači 2005. godine, završio je u bolnici Gemelli zbog dišnih poteškoća i gripe. Veći dio svog pontifikata bio je bolestan. Imao je Parkinsonovu bolest od početka 90.-ih. Papa Ivan Pavao II. preminuo je 2. travnja 2005. godine u 21.37h. Njegova posljednja riječ bila je “amen”. U času smrti uz njega je bio njegov osobni tajnik Stanislaw Dsiwisz. Oko 50.000 vjernika okupilo se na Trgu sv. Petra i molilo za papu. Kao protivnik eutanazije, strpljivo je podnosio tegobe bolesti i umro u miru prirodnom smrću. Papino tijelo bilo je izloženo u dvorani Klementina Apostolske palače u Vatikanu, a nakon toga je izloženo u Bazilici sv. Petra. Pohodilo ga je oko 4 milijuna hodočasnika. Njegovo tijelo položeno je u lijes od čempresovine na dan pokopa 8. travnja 2005. godine. Lice mu je prekriveno bijelim svilenim velom. U lijes je stavljena olovna tuba s njegovom biografijom i medaljama, koje su objavljivane na svaku godišnjicu njegovog pontifikata. Lijes je nosilo 12 muškaraca, koji su bili službenici Apostolske palače. U procesiji prema glavnome oltaru krenulo je 140 kardinala. Pogrebnu misu predvodio je kardinal Joseph Ratzinger. Na početku pogrebnih obreda, zazvonila su zvona s katoličkih crkava širom svijeta. Na ispraćaju je bilo oko 2 milijuna hodočasnika, 180 državnih izaslanstava, 44 predsjednika država i 25 premijera. U hrvatskoj delegaciji bili su tadašnji predsjednik Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader. Sanader je posljednji državnik, kojeg je papa primio prije smrti. U Hrvatskoj su 4., 5. i 8. travnja 2005. bili dani žalosti. Povodom papine smrti, Paragvaj je proglasio 5 dana žalosti, Kostarika 4 dana, Italija, Kuba, Čile, Hrvatska i Portugal 3 dana žalosti, Kosovo 2 dana, a Peru dan žalosti. Sućut povodom smrti pape izrazili su među ostalima i Dalaj Lama, Ruska Pravoslavna Crkva, službena Kineska Katolička Crkva koja ne priznaje Vatikan, kubanske vlasti i talibani koji su izjavili da je papa Ivan Pavao II. imao uspjeha u zaustavljanju progona muslimana. Po gradu Rimu bilo je postavljeno oko 25 video – zidova s kojih se mogao pratiti pogreb. U izravnom televizijskom prijenosu sprovod je pratilo oko 3 milijarde ljudi diljem svijeta. Pojedini dijelovi mise, služili su se na 9 različitih svjetskih jezika. Papino tijelo pokopano je ispod Bazilke sv. Petra u Vatikanskim špiljama u neposrednoj blizini groba sv. Petra. Tamo je bio pokopan papa sv. Ivan XXIII., dok nije proglašen blaženim pa mu je lijes premješten na drugo mjesto uz ostale pape koji su proglašeni svetima i blaženima. Iznad groba nalazi se kip Bogorodice s djetetom, rad hrvatskog kipara Ivana Duknovića iz Trogira iz 15. stoljeća. Na pokrovu lijesa je križ i grb pape Ivan Pavla II. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je 1. svibnja 2011. blaženikom, a njegov nasljednik papa Franjo svecem 27. travnja 2014. godine. Lijes s posmrtnim ostatcima svetog Ivana Pavla II. premješten je iz kripte Bazilike u oltar kapele sv. Sebastijana koja je pri ulazu u baziliku sv. Petra. Po posjećenosti, sprovod pape Ivana Pavla II. treći je po veličini u povijesti nakon pogreba egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera iz 1970., kada se okupilo oko 8 milijuna ljudi i pogreba iranskog ajatolaha Homeinija iz 1989., kada se okupilo 5 milijuna ljudi. Po praćenosti putem televizije, svrstava se u najgledanije televizijske emisije u povijesti.“

Helmuth Kohl o svetom papi Ivanu Pavlu II.

„U povodu proglašenja pape Ivana Pavla II. svetim s neizmjernom radošću iskazujem poštovanje prema duhovnoj i političkoj dimenziji ovog velikog čovjeka te njegovoj važnosti za Europu, popraćeno svojim sjećanjem. Papa Ivan Pavao II. dirnuo je svijet i srca ljudi. Upravo je to bila njegova “tajna”. Znao ih je razumjeti, zainteresirati i ganuti. Stajao je na čvrstim vrijednosnim temeljima i bio je duboko ukorijenjen u kršćanskoj vjeri. Upravo se na toj osnovi suprotstavljao svakom obliku neslobode, zagovarajući istovremeno razumijevanje i pomirenje. Izbor kardinala Karola Wojtyłe, krakovskog nadbiskupa, za novog papu u kasnim večernjim satima 16. listopada 1978. za mnoge je diljem svijeta, a i za nas Nijemce, kao uostalom i za mene osobno, bilo veliko iznenađenje, ustvari senzacija. Prvi je puta za poglavara Katoličke crkve izabran kardinal iz tada još komunističke Poljske. Birajući crkvenog čovjeka iz Istočnog bloka, koji se godinama bio dokazivao u borbi protiv komunističke ideologije, kardinali u Rimu odaslali su i političku poruku. Izbor pape Ivana Pavla II. bio je istovremeno i signal protiv ugnjetavanja i protjerivanja kršćana diljem svijeta. S njegovim izborom tada nitko nije računao; gotovo nitko u to doba nije mogao zamisliti posljedice tog izbora za svijet, a u prvom redu i za Europu. Kasnije sam iz razgovora s Mihailom Gorbačovom saznao da je i vodstvo u Kremlju, predvođeno Leonidom Brežnjevim, bilo potpuno iznenađeno izborom. Moskovsko vodstvo i vrh bratskih komunističkih stranki teško su prihvaćali izbor Karola Wojtyłe. Krakovskog kardinala Karola Wojtyłu upoznao sam u lipnju 1977. u Mainzu kada je bio u posjetu kardinalu Herrmannu Volku. Imao sam tada priliku voditi kraći razgovor s njim. Njegova živahnost i otvorenost već su tada ostavile na mene snažan dojam, jednako kao i njegovo duboko poznavanje njemačkog duhovnog života, filozofije i povijesti. Za to što je nas Nijemce tako dobro poznavao bilo je od prednosti što je dobro vladao njemačkim jezikom. Kada sam ga 1977. upoznao nisam ni slutio da sam se susreo s budućim papom. Ubrzo nakon njegovog izbora za papu pokazalo se da Ivan Pavao II. ima vrlo jasan stav o svim pitanjima ljudskih prava te da je nepokolebljiv i neustrašiv borac za slobodu. Njegovi su stavovi proizlazili dakako iz njegovih vlastitih iskustava, najprije onih u četrdesetim godinama proteklog stoljeća s nacističkim režimom, a potom i onih s komunističkim režimom u Poljskoj. Papa iz Poljske imao je na kraju presudan udio u prevladavanju totalitarne i protuvjerske ideologije zbog koje su naš kontinent i naša zemlja bili podijeljeni više od četrdeset godina…..“

Izjavu objavio u cijelosti „ Večernji list“ 26. travnja 2014. godine.

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

55 − = 48