Kako mudro raspolagati materijalnim dobrima i duhovnim talentima?

Biti mudar, mudro živjeti, izazov je za svakog čovjeka. No, biti mudar ne znači biti u kajkavskom stilu mudrijaš, onaj tko sve zna. Biti mudar znači nešto sasvim drugo.

Mudrost označava grčka riječ sofia, a istoznačnica joj je latinska riječ sapientia. U Svetom pismu Starog zavjeta za mudrost se vrlo često koristi hebrejska riječ hokmah. Svakako, mudrost je pojam koji nadilazi naša priprosta tumačenja. Ona je u filozofsko-teološkom učenju temeljna ljudska raspoloživot sagledavanja svega u životu s gledišta posljednjih stvari. A posljednje stvari jesu smrt, sud, pakao, čistilište i nebo. Svaka životna datost za vjernika je izazov da sve gleda kroz tu prizmu – osobni život, rad, materijalna i duhovna bogatstva. Često odstupimo od tih postulata pa živimo kao da nema Boga, a ni pakla, neba, čistilišta. Promatrati sve na taj način, preko mudrosti, znači gledati na cjelinu našega ljudskog postojanja. Razboritost, za razliku od mudrosti, gleda na pojedinačne slučajeve. Sapientia je pogled na moju cjelokupnu životnu stvarnost, gotovo na sve što mi se događa, što stvaram, kako živim, jesam li slobodan i nenavezan na materiju, materijalna dobra. Ali, isto nas tako mudrost pita koji su nam životni ideali i kako postupamo s duhovnim darovima, talentima koje je Bog usadio u nas. Postoji jedna priča koja govori mnogo o čovjeku koji je navezan egoistično psihološki na materiju, na zlato. Priča nosi naslov „Rupa“.

„Jedan je škrtac sakrio zlato u podnožju drveta u svom vrtu. Svake nedjelje vadio ga je iz zemlje i satima ga s uživanjem gledao. Netko je ipak doznao za to i pokrao mu zlato. Kada je škrtac došao ponovno gledati, zatekao je samo praznu rupu u zemlji i počeo tako jako urlati i jaukati da su susjedi došli vidjeti što se događa. Jedan od njih ga je upitao: ‘Jesi li ikad upotrijebio to zlato?’ ‘Ne’, odgovorio je škrtac. ‘Samo sam ga vadio i gledao’. ‘Onda je sve u redu’, rekao mu je susjed. ‘Zašto bi kukao? Po onom što si imao od tog zlata neće se ništa bitno promijeniti ako i dalje budeš dolazio i gledao u rupu’“ (Antoni de Melo, DamariOd molitve do prosvjetljenja, str. 108).

Priča je vrlo poučna. Škrtac je bio navezan na zlato. Uživao je na pogrješan način u onome što je posjedovao, ako gledamo kroz prizmu posljednjih stvari. Bio je psihološki egoistično navezan na zlato, umjesto da je to zlato „okretao“, trgovao i pomagao ljudima. U naše vrijeme u nekim krajevima ima vrlo lijepih kuća u kojima vlasnici rijetko ručaju, spavaju. Tijekom tjedna žive u ljetnim kuhinjama, u kojima neki čak i spavaju, da ne bi zaprljali novu kuhinju i lijepo uređenu kuću. Mrtav kapital. Takvih situacija ima u gotovo svim krajevima Lijepe naše. Mnogi naši sugrađani uspjeli su se obogatiti, ali ne znaju, možda čak ni ne žele, uživati u tome. To je kao da ćelav čovjek skuplja češljeve, a ne može se njima koristiti. Svojevremeno je don Anto Baković napisao da u Hrvatskoj ima toliko nekretnina da bi još ovoliko stanovnika koliko ih ima moglo živjeti u tim kućama, kućama za odmor i svim postojećim nekretninama. Imamo blago, ali se njima ne koristimo u duhu posljednjih stvari. U Evanđelju po Mateju imamo prispodobu o talentima. Talent je starogrčka novčana jedinica koja je vrijedila 6.000 drahmi. Dakle, riječ je o većoj količini novca. Isus je ispripovjedio tu priču kako bi apostolima pokazao da se blago, bio to novac bilo nešto drugo materijalno, ne čuva, nego se stavlja u službu drugih i općeg dobra.

„Doista, kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im imetak. Jednome dade pet talenata, drugome dva, a trećemu jedan – svakome po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata, odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj s dva stekne druga dva. Onaj naprotiv, koji je primio jedan, ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarev. Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi k njemu onaj koji je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru, pet si mi talenata predao. Evo drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ „ Pristupi i onaj s dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome se bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’ A pristupi i onaj koji je primio jedan talent te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao, i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talent tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni. Znao si da žanjem gdje nisam sijao, i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je, dakle, da uložiš moj novac kod novčara, i ja bih po povratku izvukao svoje s kamatama. Uzmite stoga od njega talent i podajte onome koji ih ima deset.’ Doista, onome koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.“ (Mt 25,14-29).

Tumačenje priče i prispodobe kroz prizmu posljednjih stvari

Čovjekov je život kratkovjek. Reče netko: „Kad se dijete rodi, već na neki način počinje umirati“. Znao sam čuti: „Sve sam ovo stvorio sa svojih deset prstiju“. Ja, pa opet ja. A gdje je tu Bog, koji ti je dao dobro zdravlje i mogućnost stjecanja? Za neke ljude narod zna reći: „Što će mu to sve, ionako ništa neće odnijeti na onaj svijet“. Ima i onih koji kažu: „Napravio sam kuću i vikendicu na moru dok se dalo stvarati, a sada to ne mogu ni održavati“. Malo je u onih koji kažu: ‘Bilo je to moguće uz Božju pomoć“. Gledamo li na sve što imamo i jesmo kroz prizmu kratkovjeka života i posljednjih stvari? Veliko je to pitanje, pitanje nad kojim treba razmišljati i moliti. Na kraju prošle godine jedna mi žena pristupi i upita me: „Znate li da je umro don Marko?“ „Znam“, odgovorio sam. A ona meni: „Znate, umro je naglo. Sve nas je njegova smrt iznenadila. Ali ostali smo zadivljeni. Volio je čitati, imao je 3.000 knjiga, koje je darovao školi u svom rodnom mjestu.“ Rekao sam: „To je vrlo lijepo“. Nije važno imati, imati i diviti se poput škrtca zlatu sakrivenu u rupi ispod drveta, kući koju si izvrsno opremio sa svojih deset prstiju. Daruj je pravoj osobi.

Za vrijeme studija teologije jedna starija Njemica pomagala nas je nekoliko godina s 50 njemačkih maraka. Samo 50 maraka svakoga mjeseca bilo je za nas pravo blago i izričaj dobrote, podrška mladićima željnim znanja i dobrih teoloških knjiga. Isus upravo svakome od nas želi reći: „Ne divi se svome zlatu, svome materijalnom statusu“. Znaj, ako si svjestan da ti ga je Bog dao, imaj empatije za siromašne studente, za ljude općenito. A tek kada progovorimo o duhovnim talentima, duhovnim sposobnostima! Ima mnogo mladih koji lijepo pjevaju, pišu, dobri su organizatori. Oni nikako ne bi smjeli te talente zakopati u rupu ispod drveta. To duhovno blago, te sposobnosti koje im je dao Bog, koje nisu sami stekli, zapravo su mogućnost za darivanje crkvenoj zajednici. U jednoj kući za vrijeme blagoslova obitelji reče jedna baka: „Znate, velečasni, ja vam uvijek idem na večernju svetu Misu. Slabo vidim, ne prepoznajem mlade koji pjevaju, ali pjevaju predivno.“ Stvorio sam sve to sa svojih deset prstiju. Sjeti se da rukama koje nisu imale mogućnost stvaranja zato što su bile bolesne trebaju tvoje zdrave ruke. Takav pogled jest početak empatije. Znajmo sagledati cijeli svoj život na filozofsko-teološki način. Dao Bog da se neprekidno rađaju u nama altruizam, darivanje i ulaganje naših talenata u boljitak župnih zajednica i cjelokupnog društva. „Sic transit gloria mundi“. Prolazi obličje ovoga svijeta.

vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 14 = 18