Kako postajati smiren i spokojan u vremenu jakih stresova?

Jedna ozbiljna studija iz prošloga stoljeća predvidjela je da će 21. stoljeće biti stoljeće anksioznosti, depresije i psihičkih bolesti.

Ta studija tvrdi da je 20. stoljeće bilo stoljeće karcinoma, a da će 21. stoljeće biti vrijeme raznih tjeskoba,  strahova, tjeskobnih situacija koje će utjecati na čovjekovu psihu, budućnost i  život. Čini mi se da imaju pravo oni koji takvu realnost i perspektivu predviđaju. Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će tjeskoba (depresija) biti druga po redu bolest kada je u pitanje čovjekova radna nespososbnost, u  21. stoljeću. Sve to znači da živimo u psihički turbulentnom vremenu koje sa sobom nosi strahove, dosad neviđene psihološke pritiske na raznim razinama, jake stresove, nemir i nespokoj.

Vrijeme

Vrijeme (lat. tempus) je u filozofiji višeznačan pojam. Nerazdvojiv je to pojam od činjenice da u ljudskom životu i iskustvu postoji vječita promjena. Vrijeme se odnosi na nekoliko načina postojanja: prošlost, sadašnjost i budućnost. Dakako da se  pojam vremena odnosi na trajanje, koje, po biblijskom shvaćanju, teče linearno. Među najpoznatijim opisima vremena jest odgovor svetog Augustina na pitanje što je vrijeme. On kaže da zna što je vrijeme kada ga nitko ne pita, a kada ga pita, onda ne zna iako zna upotrebljavati izraze „prije“, „sada“, i „poslije“. Sveti Augustin u svojoj filozofskoj misli tvrdi da je taško dati pravu definiciju vremena. Za njega je vrijeme Božje stvorenje koje ima svoj početak. Kršćanski filozofi, a pogotovo teolozi, misle da vrijeme ima početak i da teče linearno prema svome ispunjenju. Takvo doživljavanje vremena zovemo eshatološkim shvaćanjem, gdje sve završava u Božjim rukama i po Božjim planovima. Svijet ima svoj početak u vremenu i završava u eshatonu, kod Boga. A prostor i vrijeme jedan su nerazdvojiv entitet, tvrde neki grčki filozofi. Prema filozofima egzistencijalistima, vrijeme je uvid nutarnjeg čovjekovog iskustva u kojemu se spajaju prošlost, sadašnjost i budućnost.

Smirenost i spokoj

Spokoj je, prema veliki svjetskim religijama i filozofijama, temeljna ljudska vrlina. To je stanje psihološko-fizičke stabilnosti i pribranosti, stanje trenutnih osjećaja boli i drugih pojava u kojemu je sačuvana duhovna ravnoteža duše i tijela.

Život u prostoru i vremenu 

Nitko od nas ne može pobjeći u prošlost ni u budućnost. Moramo živjeti u sadašnjosti, koja je takva kakva jest. Svi pokušaji bijega u neka prošla, stara vremena nemaju smisla, jer se ona neće ponoviti u istom sadržaju i obliku. Ponekad imamo osjećaj pretjerivanja mogućih svjetskih opasnosti, ali i trenutke, bljeskove istine, po kojima tvrdimo da nas vode i nama vladaju pokvareni ljudi. Znamo kazati da se politikom ne bave pošteni ljudi, ljudi koji imaju čvrsto izgrađenu moralnu vertikalu i horizontalu. Po toj tvrdnji, čestiti ljudi bježe od sudjelovanja u javnim zbivanjima i životu. Zato je s pravom davno u povijesti ljudskoga roda rekao Platon: „Cijena koju dobri ljudi plaćaju za to što ne sudjeluju u javnim zbivanjima je to da nama vladaju pokvareni ljudi“. Je li to tako prosudimo sami. Možemo li ili ne možemo osobnim angažmanom promijeniti stanje u kojemu vlada trka za foteljama, moći, ugledom, materijalnim probitkom pomiješanim s pohlepnim egoizmom?

Kako postići smirenost i spokoj?

Spokoj je u kršćanskoj askezi dubok duševni mir koji se postiže aktivnom duhovnom izgradnjom. On nije budistička nirvana ni svrha samom sebi. Spokoj je plod nutarnjih čovjekovih duhovnih borba i realan odnos naših mogućnosti u raznim životnim, bolnim i stresnim situacijama. Smirenost je stanje gdje je usklađen čovjekov intelekt, osobna aktivna duhovnost. Smirenost i spokoj ne padaju s neba kao Izraelcima mana u pustinji. Oboje su plod dugotrajnog rada na sebi i brušenja vlastitog karaktera, ne samo u misaonom smislu riječi, nego i uz molitvu i Božju pomoć. Važno je znati jednu mudru izreku svetog Franje Asiškog, i o njoj često razmišljati, a ona glasi: „Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da ih razlikujem“. Imamo li mudrost razlikovanja onog što možemo promijeniti od onog što ne možemo promijeniti? Ili smo u intelektualno-duhovnoj konfuziji? U grčkoj filozofiji mudrost je spoznaja ljudskih i božanskih stvari, uzroka i podrijetla svega što postoji. Kako se snalazimo u tim okvirima mudrosnog znanja? Ili smo Boga ostavili po strani, ogradili se velikim zidom od Objave i njegova djelovanja? Mudrost se kao spokoj i smirenost stječe dobrim odgojem i samoodgojem. Ljudi govore: „Iz ovoga ćemo vjerojatno izići kao bolji ljudi“. Veliko je to pitanje. Možda i nećemo. Čovjek postaje bolji osobnim duhovnim trudom i askezom. Onima koji sebe drže katolicima u stresnim bi situacijama trebali mnogo značiti osobna molitva, meditacija, čitanje Svetog pisma i euharistija. Sveta Misa, koja je spomen čin Isusove muke, smrti i uskrsnuća trebala bi biti izvor nade, strpljenja i smirenosti. Osim euharistije, dakako, ima i drugih oblika osobnog duhovnog sazrijevanja. Zar ne shvaćamo dubinu žive Isusove prisutnosti u Evanđelju, u svetoj Pričesti? Nažalost, ljudi su izlazili iz raznih ratova i nisu postali bolji, iz raznih  osobno duhovno teških životnih muka i nisu se promijenili. Promjena je moguća samo samoodgojem osobnog karaktera, mudrim prihvaćanjem ljestvice duhovnih vrednota, duhovnih vrijednosti na kojima su izgrađeni Europa i gotovo cijeli planet. Na tome je tragu moguće otkriti spokoj i smirenost. „Onoliko koliko jedan narod ulaže u kulturu, duhovne vrijednosti, u tolikoj će mjeri egzistirati i svijet će o njemu znati“ (Zvonimir Balog).Koliko ponaosob i kao narod ulažemo u te vrijednosti, odgovorimo sami.

vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 53 = 61